Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
14.08.2014., četvrtak
Ignacije & Sofronija
|
Ovo je odlomak iz mog novog romana "Santsangue Dellacruz". Roman će biti fantasy. Ovaj dio romana se bavi legendom o mitskom heroju sjevernjačkih barbarina. Barbari pričaju na falši čakavski, kao i ja, tako ne zamerite na falingama. Nadam se da ćete uživati kao što sam ja dok sam pisao, pa kreće: "OK, ovako gre, bil jedno davnega leta živel Ingnacije La Joja i bival je va..." i počne se na zidu prikazivati život boga sjevernih barbara svetog Ignacija La Joje. Ignacio je bio sin kovača. Živjeli su na samom sjeveru kontinenta Oksinje. Stari Enrico je više kovao vilice, nego mačeve, ipak kad bi nabavio dobar komad metala, iskovao bi mač i uglavnom ga prodao lokalnim klanovskim vođama. Tako je prije dva mjeseca, nakon glasne eksplozije u šumi Ignacije donio veliki crni kamen. "Stari gledaj veli kamik. Pal z neba, sigurno ima fanj magija va sebe. Storiš mi spadu?" Otac pogleda kamen i odvrati Ignaciju "Ma ni vremena. Maškare su. Moramo bešteka storiti za Matildu i za Olgu i ženidu se Mate Raniji i Elma Sfera. Vilice, vilice mići, kad projdu maškare i svatovi, storit ćemo onda spadu." I tako prošlo dva mjeseca i Ignacije se opet obrati Enricu. "Ala gremo kovat spadu, obečal si!" Ali stari je opet rekao kako nema vremena. Iako je bio ljutit, IGnacije, čista srca kakav je bio rođenjem, ali mudar i slatkorječiv (to jest za jednog sjevernjaka) zamoli oca. "Dobro stari, ja ću s tebom delat, ali pokle podne kad ti počineš ja ću sam sebi kovat spadu od oniga železa ča je palo z velikok krova kega stari i mladi zovu svemir." Otac odloži čekič, uspravi se pogladi si prosjedu bradu te sa osmjehom kaže: "Ignacije, ovakove tvoje besedi sam već par meseci čekal i zato nisam otel delat Spadu.Otel sam da se ti sam domisliš kako ćeš storiti to oružje, koje će jušto biti od magije, jer je od magije i prišlo!" I potapša svog sina po leđima preko kojih je išla Ignacijeva crna pletenica. Ignacije se od rođenja nije šišao, kao ni ostali barbari, jer su vjerovali kako im vlasi osjećaju vibracije plijena (životinje) i čine ih boljim lovcima. A što bolji lovac to si može više djece nahraniti, a to znači da će ga i više žena voljeti. Svaki dan je Ignacije još žurnije pomagao ocu prilikom kovanja bešteka, ali poslije podne je pažljivo talio najbolji komad svemirskog kamena. Prvi dan ga je samo proučavao i u glavi si zamislio oblik mača, jedna strana oštra, druga špičasta kao zmajeva leđa i jasno špic u obliku zmajeve glave. Drugi dan je na pravio kalup za svoj dvoručni mač. Kalup je radio tri dana, dva kalupa je odbacio. Što ga nije obeshrabrilo jer je na sjeveru uvijek vladalo pravilo "Treća sreća" i nikada nije griješilo, koliko god su im se trgovci iz Noumenoma smijali i zvali ih praznovjernima ili još gore praznoglavima. Peti dan je počeo s taljenjem Svemirskog kamena. Trebalo je proširiti talionicu za duplo, budući se kamen pokazao dosta otpornim na vatru, ali ubrzanom i gotovo anđeosko nadahnutom snagom stiskao je pumpu (mjeh) koja je održavala žar. Kada je konačno sedmog dana stavio istopljeni metal u kalup, mač je počeo proizvoditi tonove. Dok se hladio mač je pjevao i točno u pol noći Ignacije je otiša do jezera obasjanog sa dva puna mjeseca i stavio oštricu da se ohladi. Čim je oštrica dotaknula vodu, počela se sjajiti zlanom svjetlošću otkrijši prekrasni crtež na njoj, ljubičaste spirale koje su se spajale u trokute na zlatnoj podlozi oštrice u obliku zmaja. Iako je mač bio zlatne boje, ovo nije bio zlatni mač jer je svemirski metal bio mnogo čvršći i od željeza, a komoli od mekanog zlata. Ovo je bio kozmički mač, u oba smisla, pao iz svemira i stvoren da donese red u svijetu. No to proročanstvo Ignacije i sjevernjaci još nisu znali. Čak, Ignacije je pod utjecajem divljenja cijelog sela, osječao strahopoštovanje prema oružju tako da ga nije htio ni dirati već ga je položio na kućnom oltaru, kamo je svaku noć nakon rada i vježbi meditirao slažući si u glavi borbene i taliočke pokrete koje je taj dan naučio. Ipak nakon godinu dana na njegova vrata je došla prekrasna Sofronija, djevojka njegova godišta iz susjednog sela koja je Ignaciju zapela za oko već neko vrijeme. Bila je garava od dima u licu, krv joj se slijevala iz obrve i tražila je za pomoć. "Zlo i naopako gospodaru, demoni napali selo." Ignacije je primijetio kako joj se grudi nadimlju od uzbođenja i straha ipak svoju fascinaciju njezinim oblinama morao je zatomiti jer je djeva bila u nevolji i trebalo je vidjeti što je problem i kako joj pomoći. Ignacije se jako zabrine i brzo uvede djevojku u kuću. . Posjedne je za drvenu stolicu i da joj svoju večeru za jest. Kruh i maneštra. No Sofronija je bila previše u šoku, samo je sjedila i duboko disala. Ipak, čim je kročila u kuću, prostorijom je počela odzvanjati jako skladna energična muzika Bio je to Svemirski mač. Muzika se pojačavala. Od glasnoće tonova mač se počeo tresti, što je stvorilo ritam, pretvorivši muziku u snažni marš. "Gospodaru Ignacije, kadi sope ova muzika?" upita Sofronija, još uvijek previše prestrašena da bi nešto jela. "To moja spada reagira na tebe." izleti Ignaciju, a onda shvati dvosmislenost svoje izjave koja je prestrašenu Sofroniju uspjela nasmijati i natjerati na prvi zalogaj tople maneštre. "Pred nekih četiri ili pet meseci je z neba pal kamik. Ja sam od dela tog kamika storil spadu i onda on ponekad sope. Ponekad je jušto ka živ!" "Ma ja. Ma lepo sope." "Ja, bolje nego oni Mirkov mali ki kanta u Rudetovoj oštariji." "Hi, hi, hi.....A videla sam te tamo pred dvajset dani!" nasmije se. Ignacije se zarumeni, no mač je bivao sve glasniji. Ignacije više nije znao što će te ga je uzeo u ruku. Čim ga je uzeo znao je što mu je činiti. "Kažeš demoni napali selo." "Ajme meni beštije prav z pakala. Tri glavi, deset ruki, četiri metra veliki. Niš ih ne može ubiti... nikakovo oružje." ponovno joj se vratio strah i zaplakala. "Nemoj brinut." pomiluje ju po kosi. podigne joj glavu. Suze su polako počele topiti tamne ostatke dima s lica. Ignacije uzme krpu sa stola i obriše joj lice. "Na ka nova!" nasmije se onda podigne mač i uzvišeno kaže: "Ova spada mi je poslana od našega gospodina Svemira ki nas čuva od škure force. Idem sad do tvojega sela i gren se demone koknut end masakrirat." "Joj, pa kako ćeš solo. Zemi nekega. Češ poginut! Nemoj umret aš si mi lep." zabrinuto ga uhvati za košulju. Ignacije je pogleda ravno u oči. "Lepa si ti i meni malica, još kad ti očistimo tvoje bjonde vlasi i belo lice, bit ćeš najlepša, pa kad se vratim ću te odvest malo u šumu i se." namigne joj, a ona mu namigne nazad. "Može gospodaru Ignacije! Samo kako ćeš solo protiv tih beštija! One su pre...." "Rekal sam ti kao imam čarobnu spadu ku mi je poslal gospodin Svemir da va njegovo ime uništim škure beštije. Ova spada je sam Svemir, ovdeka je sa njegova forca." "Dobro Ignacije, kad tako lepo povedaš onda pojdi i zemi ovo."Sofronija skine svoj crveni pamučni šal i poveže Ignaciju oko glave. Ignacije se ohrabri i poljubi je u usta. Tako pun hrabrosti otvori vrata. Vani je bio mrak ali vatre susjednog sela udaljenog dvadeset minuta hoda bile su vidljive. Ignacije stavi svoju verižnjaču koju je naslijedio još od svog pradjeda, lovački nož zatakne u čizmu, sa zida uzme baklju i jasno Svemirski mač vezan remenom stavi preko leđa. Tako opremljen krene u mrak spreman i odlučan ubijati demone. Dok je hodao hrabrost mu se mješala ne toliko sa strahom koliko s nekom panikom da neće uspješno izvršiti zadatak, no melodija mača mu je smirivala srce i dodatno jačala volju za pobjedom. Ma nije prošlo niti deset minuta hoda, a već je naletio na prvu patrolu demonske vojske. Bilo ih je pet. Zbilja smrdljivih bića, ipak iznimne snage. "Za gospodina Svemira, Sofroniju i sakog kega znam po dobremu!" zadere se Ignacije i navali na demone. Oni su u prvi tren bili začuđeni i počeli su se smijat kako jedan mali čovječuljak uopće ima namjeru sam ih napasti. Ali što je Ignacije bio bliži manje su se smijali. Pogotovo ih je plašio luđački pogled ispod crvene trake, iskeženi zubi i mač koji je širio sve jaču svjetlost od koje im je pozlio. Svjetlost mača je umanjila snagu demona zbog čega su oni iscrpljeni popadali po podu ili su postajali spori i premoreni. Ignacije im je sa lakoćom rezao glave dok je mač svirao kao neki bard u transu. "Aaaaarg!!!!" urlikne "Eto vas nazad doma, sam vas vratil va pakal! Vi ćete naša sela užgati, malo morgen!" i tako je još par uvreda izrekao dok je gazio po mrtvim tjelesima. Posebno je bio zadivljen oštrinom svog svemirskog mača. Rezao je sa lakoćom i preciznošću. Gledajući svoj mač začuje žamor. Iza njega je bilo nekoliko mladića koji su ga slijedili. Ignacije se još bijesan okrene i zadere: "Ča je!" "Niš Ignacije, samo, bravo mona, kako si ih potamanil." "Ah tek sam krenul. Zemite ove glave i prnesite ih nazad va selo i kod šterne ih nabijte na koplja i zovite celo selo neka vidi. Rečite da će Ignacije La Joja prnest još demonskih glavi." "Ja Ignacije, se ih potamani!" "Ću!" Mladići uzmu glave koje su bile iznimno teške. Ne zaboravimo kako se radi o četirimetarskim bićima, pa su glave doslovno veličine tikve čak dvije! Uz put su jedno pet glavi ostavili jer im je petnaest glava bilo preteško za nosit. Ponavljam, svaki demon je imao tri glave. Tako bijesan Ignacije je trčao kroz put okružen šumom. Prva pobjeda nad demonima ga je napunila energijom. Mač mu je sada bio potpuno sjajan, a ljubičaste šare su ostavljale obojani trag iza sebe. Od tolikog sjaja zaboravio je na baklju koja je ostala na demonskom stratištu ili Krf i oghanj, kako će kasnije narod sjevernih barbara prozvati mjesto prvog Ignacijeva sukoba s demonima. Što je bio bliže Sofronijinom selu, hrabrost ga je potpuno preuzela. Osjećao se jedno s mačem, jedno sa svemirom. U sebi je nosio silu...snagu svih dobrih stvorenih bića! On, Ignacije La Joja je izabran da kanaliizira silu tvorca gospodina Svemira i ponovno potjera mračne sile koje su htjele zavladati planetom Mediurgom. Željele su se služiti njome kao bazom s koje bi započele rat protiv gospodina Svemira i svega dobrog što postoji. A to bi bilo ne samo loše za Svemir i cjelokupnu kreaciju, (jer zlo nikad ne stvara, već samo kvari), najgore bi bilo samim stanovnicima Mediurge koji bi bili izloženi brutalnom teroru Demona i njihovog gospodara Ereniksa. Ignacije je bio zadužen da na mikro nivou vodi igru, odnosno rat, koji se odvija na makro nivou između sile stvaranja i razaranja. Između gospodina Svemira i Ereniksa. Jer znamo onu sa početka vremena "Kako je gore tako je dolje". I pun hrabrosti i bijesa, Ignacije je trčao prema selu dok mu se crna pletenica vijorila a crveni šal ga pričinjavao još ratobornijim. Šal, sada bandana je bio Šofronijin predmet, pa je imao osjećaj kao da ga ona gleda. Radi toga je postao dodatno motiviran da ovu misiju dobivenu od boga izveda na najbolji mogući način, kako bi se Sofronija ponosila njime. Nakon još pet minuta trka selo se prikazalo pred njim. Vatra i dim. Ignacije stane na ternutak i prije nego što se velikom brzinom obrušio na demone ugleda uznemirujuć prizor. U selu su sve kuće bile zapaljene dok su demoni razapinjali zarobljene seljane. Lica zarobljenika su bila paralizirana od straha, a tek bi počeli vrištati od bola kada bi bili klinovima zakucani za križeve, kola ili naprosto na zidove kuća koje bi potom demoni zapalili svojim dahom. Prvi demon nije niti primijetio Ignacija sve dok zadnjim trenutcima svijesti nije iz svoje dekapitirane glave vidio oštro gnjevno lice koje ga je promatralo stojeći na sada bezglavom tijelu. Ipak lice je bilo pomalo premlado za tako moćnog ratnika koji ubija demone, pomislio je zadnjim trenutkom svoje svijesti, a onda je umro. I duša mu se našla na mukama u paklu te je zbog agonične boli zaboravio i na mladog ratnika i na svoj život demona kojeg je dobio time što je bio među najvećim ološem što se ikad našao pržiti u Ereniksovim jazbinama i među najotpornijima na paklene muke. Budući je demon bio ubijen svetim oružjem, produženom rukom gospodina Svemira, duša mu je bila uhvaćena od strane dobrog boga koji ima specijalni pakao za ubijene zle demone gdje im nanosi bolnu kaznu. Kazna gospodina Svemira se ne može mjeriti sa Ereniksovom bolnom kaznom. Svemirova kazna je pravedna, dok je Ereniksova nepravedna jer dobrim ljudima želi napakostit za vrijeme života. Ili je nepravedna budući je posljedica Ereniksova zavađanja i kvarenja osoba slabe volje. Time takve osobe postaju zle te ih nakon smrti Ereniks ima pravo sadistički mučiti. Ipak, od najokorjelih i najotpornijih radi svoju vojsku demona. Upravo ovu koju mu Ignacije sada ubija zlatno ljubičastim blistavim mačem. Demoni su padali jedni za drugim. Tamnocrvena krv je iz njihovih vratova iz njihovih utroba špricala na sve strane. No niti kap nije ostajala na oštrici Ignacijeva svetog mača. Sam Ignacije je bio poput kozmičkog plesača. Vođem muzikom svoje svemirske oštrice, elegantnim potezima je ubijao zle demone, ošamućene, osljepljene, premorene svetim sjajom kojeg je emanirao mač. Kad je završio svoj smrtonosni ples, sav znojan, raspletene pletenice, napetih mišića Ignacije je stao nasred sela i zaurlao glasnije nego stotinu klanovskih rogova prilikom poziva na bitku ili proljetnu svetkovinu. Kako možemo zamisliti takav zvuk? Kako uopće zvuči takav zvuk? Što može učiniti taj zvuk? Kako su drevni bardovi i mistici i duhovni vođe Ignacijeve crkve zapisali, taj zvuk je naprosto pogasio svu vatru na kučama i križevima, te regenerirao ranenje ljude. Mrtvi su ipak otišli u Svemirove dvore častit se pivom i kozmičkim nimfama, ali još uvijek živi ljudi su od krika dobili trenutnu snagu kojom su se sami skidali sa križeva ili su u nevjerici gledali kako im odrezana ruka ponovno raste i slično. Kao da to što je sam pobio demone nije bilo dovoljno veliko čudo, Ignacije je izlječio ranjene, stvorio nove udove. "Poslan je od boga." počela su govorkanja, ali Ignaciju nisu trebala govorkanja da bi to znao. On čim bi uhvatio mač imao je direktnu vezu s bogom. Spojen na gospodin Svemirov um. Kao da su jedna osoba, kao da su sve. "Stavite komade ovih beštija va hrpe i užgajte! Niš nek ne ostane!" bile su prve riječi koje je Ignacije uputio regeneriranim seljanima. Oni su ga gledali sa strahopoštovanjem, a neki su čak klekli na hladni snijeg i poklonili su mu se. Ignacije nije imao ništa protiv. Naime, iako je poslan od boga, ipak je sjevernjački barbarin. Uživao je u svojoj novostečenoj moći. Ipak, nemože se reći kako se bahatio, no nije niti glumio skromnost. Samo je, kako bi se reklo, dostojanstveno šutio. Sjeo je na neki kamen dok mu se adrenalin polako spuštao, gledao seljane kako skupljaju djelove demona i mislio kako je prava šteta što nije ponio svoju luulu ili barem neki duhanski smotuljak. "Ima ki španjulet?" upita Ignacije, a oko njega se na brzinu sjati desetak seljana i seljanki. "Ko boh, bit će i za pokle i z po putu. Gracije." dok je palio cigaru neka starija žena je izbezumljeno vrištala "Sofronija, Sofronija, kade si mića." "Ste vi mater od Sofronije." podigne se s kamena i priđe prestrašenoj starici. "Sam...ma ti, ča ti znaš kade je ona, je živa?" "Je, je, kod mene je doma. Ona me je poslala. Ja sam z Frantalina levog, otrok od kovača Enrika i matere Santsilve." "Ma nisi ti njihov ti si od boha." odgovori žena i onda Ignacija koji je šutljivo stojao zapita: "Me odvedeš njoj?" "Ja, samo si stavite ku tepliju robu, neki kapot od jelena ili neš, ma trebaju vam i ke teple škornje, sneg je ka ča vidite." "Ću." Starica se ode spremiti, a Ignacije je gledao kako seljani pale vatru i uništavaju ostatke paklenih bića. Uživao je u prizoru kad je vatra buknula. Osjećao se potpuno ispravnim u svojim radnjama, dok ga nije prekinula zabundana starica. "Gremo?" "Ja, homo ća." "A kako ti je ime." "Ja sam Ignacije." "A Ignacije, ja ma povedala mi je Sofronija o tebi...lepo,lepo." Onda su u tišini hodali iz Frantalina vrha, do Frantalina levog. Imamo još Frantalin dol i Frantalin desni. Hodajući Ignacije je samo gledao u snijeg na borovima i uživao u smirenoj muzici njegova mača. Kako je mač slabije svjetlio, tako je Sofronijina majka Marijeta zapalila baklju. Sve joj je bilo čudno. Kako je jedan mladić uspio pobiti skupinu od dvadesetak demona? I ovaj mač što svira. Ali nije ništa pitala, bila je sretna što se bezizlazna situacija pretvorila u pobjedu. Kad su stigli do Frantalina levog seljani su već spremali feštu. Stavili su drveni stol i već je hrana bila spremna. Pilo se i pjevalo. Sofronija i Marijeta su otrčale jedne drugoj u susret dok su Ignacija drugi seljani tapšali po ramenu i posjeli ga na čelo stola. Ipak Ignacije ustane i kaže: "Ćo pomalo. Nesmemo sad slavit ka da je novo leto ili fešta prve rožice. Spomenimo se kako je pred dvesta let prošal Grande Pepić." Na spomen Grande Pepića žamor se prolomi oko stola. "Ja, Grande Pepić je bil grande, jedini od naše race ki je pobedil soldate od onih mićih južnjaki iz Noumenoma ki vladaju va svete jedino aš imaju šoldi i lažu ka da imaju dupli zajk ka kačka. Ja, spemenimo se kako je Pepić skupil soldate iz sake kampanje tu sa severa i osvojil tvrđavu od Noumenona. I ča je onda storil?" Ekipa oko stola uzdahne, a jedan glas pomalo šaljiv kaže: "A napil se, skupa sa svojim soldatima, a ča sad." "A ča sad?" uzvikne Ignacije "Vratili se južnjaki s vojskom i ubili Pepića i njegove dok su spili šek pijani. Zato sad moramo davati del od žita, del od šoldi južnjakima mesto da oni nama. Ja komprende kompanjo! Ma razumeš ti. Zato moji Frantalinci, mi ćemo feštat, ši! Ali pomalo, kako treba i boh zapoveda. Boh gospodin Svemir mi je dal grand forcu danaska i treba mu fino zahvalit. Zato ćemo feštat u dvi smene. Jure, Fabrio, Đani i ekipa, vi na stražu do sutra u podne, a pokle podne kad se probudim i otreznim, ću ja na stražu, a vi će te feštat. Ako do tada ne pridu demoni, neće tako skoro. A onda ćemo storit taktiku. Imam još del onega svemirskega kamika od kega sam storil ovaj mač ki jedini može ubiti te zle beštije. I ćemo storit mačevi koliko možemo i onda ćemo po lepemu našemu severu patrole činiti i lovit demone, ši!" "Ši Ignacije!" zagrme seljani i počne fešta. . Jure, Fabrio, Đani i ekipa nisu bili baš sretni što prvi stražare, ali im je nešto u držanju Ignacija govorilo kako je bolje da mu se ne protive, što bi vjerojatno učinili dan prije, unatoč tome što je Ignacije zbilja bio jak. No većina sjevernjaka je isto bila jaka. Ipak Ignacije kao da je postao još jači, ne samo jači, nego dostojanstveniji, moć je zračila iz njega. No, uspjeli su prošvercat nešto pića i hrane, dovoljno da budu veseli, a nedovoljno da zaspu na straži i da se sutra probude neznajući što su radili ili da se uopće ne probude jer su mrtvi. I tako krene fešta. Svirao je Sarabande, Mirkov mali. Iako Ignacije nije imao visoko mišljenje o Sarabandeovom muzičkom umijeću, mali se zbilja trudio. Čak je uhvatio harmu sa svemirskim mačem i svi seljanni (osim straže) su plesali pjevali. Ignacije je konačno došao do Sofronije i pozvao je na ples. Ona ja odmah prihavtila. Čvrsto ga je zagrlila i rekla. "Ne mogu verovat. Sam si se one beštije potukal, ma ti si moj muž pravi." "Ti si moja žena. I znaš ča Sofronija?" "Ča Ignacije?" "Bit ćeš jedina moja žena!" Naime kod barbara sjevernjaka muški su mogli imati više žena. "Ti si mi dala voju da zamem svemirsku spadu, bez te niš ovo se ne bi zgodilo. I znaš ča još!?" "Ča Ignacije?" "Najlepša si va svete i svemire anke!" "Ne mogu verovat. Ovo je ka u onim štorijama kad greš va posteju spit." "Ja, ali pensam kako ćemo za ki dan opet vdeti oneh smrdljivih beštija. Ali sada malica uživajmo." Pa su njih dvoje malo plesali, pa su malo išli u šumu raditi ono što nije pristojno raditi pred drugim ljudima, pa opet plesali, pa opet u šumu..... Straža je prošla mirno.Slavlju su se pridružili svi Frantalinci i iz vrha i dola i desnog. Kad se Ignacije probudio pozvao je svog prijatelja Ludog i otišli su na straži zamijeniti Jureta, Fabria, Đanija i ostale. Ludi je prvi došao pa je Đani rekao: "Ćo mona, bilo je i vreme, ima još ča za popit ili ste sve rešili čera?" ali je brzo završio sa svojim negodovanjem čim je vidio Ignacija kako se penje na palisadu koja je okruživala selo. "Eko prnesal sam vam ovaj bocun, a va oštarije kod Rudeta imate još. Zaslužili ste. Jutra ćemo se nać, ako danas ne napadnu demoni, pa ćemo se dogovorit. Malo sam gleda kamik. Neće biti dovoljno za mac spadi i nove spade će imat manju forcu, ali bit će taman za ubit demona, samo ih neće toliko slabima učinit." "A za koliko spadi ima kamika." pita Jure "Jutra ćo, ala grejte na feštu." "Gremo ća, se vidimo jutra Ignacije." "Ja." Ignacije je zapravo sam mogao stražariti ali je zvao Ludog kako bi imao s kim pričati. Ludi mu je bio nadimak, jer je uvijek radio pizdarije za vrijeme proljetnih svetkovima ili kako su sjevenjaci zvali "Fešta prve rožice". Imao je jarko crvenu kosu, koja je još više pojačavala njegov zafrkantski karakter. Pravo ime bilo mu je Va'alter, inače izvorno ime za nekog sjevernjaka, ali imao je apostrof, što je ukazivalo da je dijelom južnjak. Naime, njegov otac, je bio starješinasvi frantalinskih četiri sela. Kao takav, u sjevernjačkom patrijarhalnom društvu gdje su muškarci mogli oženiti više žena, uz već pet sjevernjakinja, oženio je i jednu južnjakinju. Našao ju je dok je obavljao neke poslove u Noumenomu. I bila je prekrasna crvenokosa, kakvih nema baš na sjeveru jer su tamo uglavnom plavokose ili crnke. A niti Va'alterov otac Alvaro di Lara nije u svojoj mladosti bio za bacit. Naprotiv, kao svi sjevernjaci bio je visok, jak glasnog glasa i opuštenog duha. Zaveo je Elzu, djevojku koja je radila kao plesaćica u jednoj od mnogih Noumenomskih krčmi na svoje ali i na njezino zadovoljstvo. Međutim Elza, iako je u početku bila zadivljena svojim mužem i prihvatila poligamiju, ipak kao djevojka juga, kad je trebalo živjeti tu poligamiju, nije mogla, a da ne pati od ljubomore. Tri puta je pokušala ubiti nožem svoje sužene, nazovimo ih tako, a jedanput i Alvara. On se jasno samo nasmijao. Na svoj sjevernjački način volio je jako Elzu, ali nije bio običaj kod njih se vezati za jednu ženu. Tako se Elza jedan dan iskrala dok je Va'alter imao tri godine i otišla...ah nitko ne zna gdje. Alvaro nije poslao potjeru, iako je mnogo patio, ali je bio stava kako...ah tko zna kakvog je bio stava. Poštovao je njezinu odluku, a i bilo ga je isto sram kako je nije uspio zadržati i za to je krivio sebe, a ne Elzu. Stoga kako bi kompenzirao gubitak Alavaro je stalno ženio nove djevojke, kako bi ublažio nikad prežaljenu tugu za Elzom. A Va'alter, ili Ludi je u nedostatu majke počeo raditi sve veće pizdarije. Vjerojatno je i razlog njegovom ludilu bio i taj što mu je majka bila neobuzdana prpošna plesaćica. "Ki će ga znat?" govorili su stari Frantalici. Prozvali su ga Ludi umjesto munjen, koja je originalna riječ za malo pomaknute osobe kod sjevernjaka baš zato što je bio od majke južnjakinje i bio rošast. Nije mu se sviđao nadimak i često se tukao kada bi ga netko zvao Ludi, ali ime se uvriježilo i ostao je Ludi. Na kraju bi uvijek kada bi nekoga dobio u tuči rekao kako je on Ludi, a ne Va'alter, jer je Va'alter šminkersko južnjački napisano ime, a Ludi...pa kažimo i to kako je s vremenom od kad su sjevernjaci postali potčinjeni južnom Noumenomu u njihov vokabular ušlo niz novih južnjačkih riječi. Tako se munjen više koristilo za onoga "Ki je zaprav munjen" kako bi rekli, nego za "nekega ki je samo luud." Dodajmo, kako je kao polujužnjak najviše od svega mrzio južnjake pa se lako skompao s Ignacijem koji je jako mrzio južnjake jer tako, to je ono što se mrzi. Jasno često ga je Ignacije zafrkavao radi porijekala i ta zafrkancija je bila čest inicijator njihovih (u početku ne baš)prijateljskih tuča od kojih su obojica očvrsnuli i zbližili se. Kad su se smjestili na vrhu palisade šutjeli su neko vrijeme i dimili svoje lule, onda Ludi upita: "I ča mona, kako si tako lahko pobil se te demoni?" "A znaš ka i ja, svemirska spada." "Ča svemirska spada, kega ti zajebavaš, ala malo reci kako je pravo?!" zadere se Ludi na Ignacija. "Ćeš kako je pravo mona?!" uzvrati Ignacije "Ši ćo mona!" nasmije se Ludi i povuće dim "Alora...ja ti uzmem spadu i jušto se ćutim kako imam force sto put više." "Ja i?" "Ma ča ja znan, osećam se ka Boh, ne ka boh, već ka Boh oni gospodin Svemir i sav sam krcat force i ne smunjan va sebe. Ni me ničega strah, samo spreda ubij zlo." "Ma jah!" nakašlje se Ludi "Ja!" uzvrati Ignacije i nastavi "Znaš učinil sam tu spadu...ma već sam ti poveda i onda je prišla Sofronija, ma ke lepa divojka i ča ja znam...spada sope, demoni napadaju ja videl va glaveh kako zeman spadu i je je zel." "I onda?" nestrpljivo ga prekine Ludi "Ćo! I onda sam ih se pobil, nanke brige nanke niš samo sam prišal i rezal, kot da režem stablo ili ča ja znam...." Zatim su zašutjeli i dimili duhan. Kada je polaku mač počeo stvarati pomalo zlokobnu melodiju. "Ma ti lepo sope ova spada." nasmije se Ludi "Ja, ma malo ni vesela melodija." odgovori Ignacije, dok je mač postajao sve glasniji "A ga zija, hehehehe." "Ne zija bezveze." Ignacije ustane "Ćo ča je ono črno va nebe!" "Ča ne vidin niš!" odgovori Ludi dok mu je Ignacije pokazivao prstom točan položaj. "Aha, a ne znam, ali..ka da gre prema nami." "Ja, jebebala ga općina, ma da ni to zmaj, dragone ćo!" "A zač bi prišal tu, mi nismo bogati. Niš zlata i dijamanti pul nas." "A ča ja znam? Zać su čera demoni napali?" Ignacije bolje pogleda i uzvike "Ćo gre prema nami!" "Ča ćemo sad!" "Znam ja!" Ignacije zgrabi mač i spretno se spusti sa palisade.Sam mač mu je rekao što treba učiniti, jurišati na zmaja. I krenuo je po ravnom polju obloženom bijelim snijegom, dok je zmaj na nebu postajao sve veći i sve svjetliji. Njegove smeđe ljuske obasjavalo je zubato sunce tako da je zmaj ličio na lebdeću brončanu skulpturu koja bljuje vatru. Sama smeđa boja je ukazivala da se radi o zlom zmaju. Obično su bili lovci na blago, pozvani od zlih volšebnika. Ignacije je ponovno trčao napunjen kozmičkom moći. Niti gomile snijega mu nisu korak činile nesigurnim. Straha u njemu nije bilo i strategija mu je jasno, gotovo, pa pisala pred očima. Onda se naglo zaustavio i čekao zmaja. Za njim je trčao Ludi sav u panici, ali znao je kako mora biti uz svog najboljeg prijatelja. U prvom naletu zmaj je bljunuo vatru prema Ignaciju. Ipak njegov mač je stvorio svjetleću barijeru koja je odbila vatru natrag u pravcu zvijeri. Zmaj se iznenađeno jedva izmaknuo plamenu. Ipak, lukava brončana beštija je primijetila drugu osobu, koja je bila bez to čarobnog oružja, te se u svom drugom naletu usmjerila perma njoj. Ignacije svojom pojaćanom sposobnošću opažanja primijeti manevar zvijeri i kao da joj je pročitao misli. Zapravo i je. "Munjeni Ludi!" prosiktao je i krenuo spasiti svog prijatelja. Taman kada je zmaj bljunuo vatru, Ignacije je odgurnuo Ludog, a svemirski mač mu je ispao iz ruku. Ipak plamen je zaobišao dvojicu sjevernjaka, međutim nesposoban da zaustavi svoj nalet zmaj je iskoristio priliku i vrhom svojih pandži zakačio Ludog po leđima. Rana je bila dosta duboka ali Ludi još nije umro, već je urlao i koprcao se po snijegu natopljenom njegovom crvenom krvlju. Ignacije je sada bio zabrinut, mač je ležao dva metra od njega, a kraj njega mu prijatelj smrtno krvari. Zmaj je primijetio kako je Ignacije bez mača i pokušao se okrenuti što brže. Ignacije je donio odluku, jedini spas mu je zgrabiti mač, u suprotnom će obojica poginuti. I skočio je po mač, brzo ga zgrabio dok je zmaj već letio u pravcu Ludog otvorenih usta spreman ispustiti plamen. Drugi skok je Ignaciju bio lakši, jer je ponovno bio u kontaktu sa Gospodinom Svemirom i taman je stao Ispred Ludog kada je zmaj počeo ispuštati plamen. Mač opet stvori barijeru koja je odbila plamen prema zmaju te ga zahvati. Iako su te beštije otporne na vatru, plamen je zmaju omeo vidno polje i nije znao kuda se kreće. Doletio je prenisko i zadnje sjećanje mu je bio bijeli snijeg. Ignacije mu je odrubio glavu kada je zbunjen letio preblizu zemlji. Ignacije je opet osjetio navalu uzvišenih osjećaja moći, ali omeli su ga jecaji njegova prijatelja Ludog. "Aaaa, Ignacij...umret ću ćo....aaaa, ka bol, peeeče...aaaa, ali ćo, čuj ča ću ti aaa povedati , aaaa... prej nego ča pratim, moram ti reć jednu tajnu i dat ti zadatak." Ignacije ga sa osmjehom pogleda i kaže: "Ča da imaš otroka i da ga čuvam?" "Ma kako....." odjednom jecajuće riječi Ludog prekine Ignacijev krik jači od sto rogova što pozivaju na feštu prve rožice. Rana Ludog u nekoliko sekundi zacijeli, a Ignacije ga primi ispod pazuha i osovi na noge. "Ma kako?" opet se iznendai Ignacije. "Ššššš." prstom na ustima da znak Ludome da šuti, zatim uzme mač i raspori zmaju trbuh. Povadi mu cijeva i počne i cijediti, a iz crijeva počnu ispadati dijamanti. "Hhahahahahahahahaha!!!!!!!" počnu se nekontrolirati smijati obojica. "Ćo pa zmaji seru blago, dijamante!" zaurla Ludi "Mona, ma vidiš ti ovo, ča je ovo, hahahahahaha!" smijao se Ignacije dok je cijedio crijeva "Ma kako si znao?" upita Ludi "Se ja znam, ali pokle o tome, skupimo dijamanti. Celo selo je bogato, hahahahaha!" Krenu natrag prema selu gdje se već skupila hrpa seljana koji je svjedočila još jednom IGnacijevom junaštvu. Ignacije se, opet u naletu euforije pobjede zadere i kaže: "Judi, ala dajte skupite oni dijamanti ča su ostali, a neka Sofronija zame srce od beštije, znam da će biti fanj kontentna. Sem tega, dajte meni i Ludom jednu demižanu od pet litri vina i jenu bačvu od isto toliko litri bire i četiri pečene patki za mene i mojega najbojeha prijatelja. I pokle pustite nas da proćakulamo." Nakon što su dobili cugu i hranu, ponovno su se smjestili na stražarsko mjesto. Iako su po zakonima sela mogli tražiti zamjenu budući su sprječili napad, Ignacije je rekao kako će dok se ne naprave novi mačevi od svemirskog kamena, a to počinje sutra, on stražariti. Dodavali su se s dijamantima ka da je kamenje za praćku i cerili se. Ludi je natezao vino i smijao se, Ignacije je punim ustima pričao "A videj ti gospodina od beštije. Ima plemenita govna. Dijamanti ve debelome crevu, pa kade to ima." "Samo va štorijama o čarnicama, ali baš, gospodin zmaj, ga je seljo Ignacije raskašetao." "Sam mona, ali tebi ću dati prvu spadu ku storim i onda ćeš i ti moć raskašetat zlih demonih i zmajevi, pa ćemo im opet vadit creva i skupljat dijamanti, hahahahahaha." IGnacije se zagrcne i nakašlje, a Ludi ga lupi po leđima i upita. "A sad se kalmaj malo i povedaj mi kako znaš da imam otroka?" "A ča ja znam..."nategne gut pive i odgrize komad pečene patke i opet punim ustima nastavi pričati "Ja ti vidim, ti neš kažehš..."žvače i proguta "Ti me pitaš, ča je ovo ili reći ću ti to ali nemoj ti povedat nikemu, a ja nemam pojmi ča je i onda mi se odjedamput slika stori va glave. Jušto onda mi ka neki glas kaže "Va'alter ima otroka i ti otrok je od nove žene od njegova oca....hahahahahaha!" "Pšššš, pijano blogo, čut će na neki." "Ma ja, ali ti Ludi si baš lud, pa di na mačehu, ča ni to kako bi povedali oni tvoji južnjaki...parverezno?" "Ja nisam južnjak, ča je moja mater ka je šla ća, ja neznam, mrzim ih više neg ti i poveda se perverzno ...parverezno!" "Hhehehe, povedaš ki pravi južnjak. A reči mi, staviš li onu južnjaki mast za vlasi kad si maćehi uvlačiš u posteju." Ignacije nategne još pive, a Ludi mu makne bačvu s usta tako da mu je skoro razbio zube. "Još jednom mi rečeš da sam južnjak creva ću ti izvati pa ćemo videti sereš li i ti dijamanti ka beštija dragone." "Ma ćo ne jidi se, tebi je valjda gore ča te zovem južnjakom nego ča imaš otroka sa ženom od oca." "A ča sad. Znaš da je Alavro već star. Našal je tu malicu pred dva leta, nešto s njezinma oko zemje i tako on njima neku zemju dal i oni nejmu kako je običaj malicu. Još je poglavica sih Frantalinaca, storili grande feštu va njihove kampanje. A pokle dva meseca divojka tužna, a ja je pitam ča je, ča joj je ružan Alvaro, a ona da ni, nego da ne može." "A ja, godine." zatreše glavom Ignacije i odgrize još jedan komad mesa "Ma to joj i rečem, a ona meni ka, -a možeš ti?- A mića lepa, bjonda, črjena va lice i ča, znaš da sam lud i kažem, -a mogu.- I tako šli va šume, ka lovit i tako saki dan i jedan dan ona kaže -imat ćemo otroka." "Ja znam se i lepo rodila i povedala tvom ocu da je bil jako dobar nakon fešte prve rožice, aš mu je u vino stavila od šamana neki pra'ah i da je uspelo. A tvoj otac je bil sretan aš će službeno postati najstareji otac va severe i ni pital niš već je odma feštu storil." "Ja, samo sada ima jedan problem." zabrinuto će Ludi "Rošast je ka ti i tvoja mater, a ne tvoj otac." "Ja. Hahahahaha." "Hhahahahaha." nasmiju se obojica i kucnu se, onda Ignacije osjećajući da je sve više počeo ovladavati moćima Gospodina Svemira ili je već bio dosta pijan i euforičan kaže maču "Sopi spado jedna!" i mač počne svirati omiljene pjesme IGnacija i Ludog i oni zapjevaše. Nakon pjesme Ludi kaže: "MA ja mislim kako stari i zna, ali aš je već prešal šezdeset osmu i da mu je se jedno. Boje ja nego neki drugi." "Ja, ja čak pensam kako je on tu malicu i zel za tebe. Ali ovo nam govori kako ni baš dobro imati mac ženi." "Ma ja, si lud!" iznenađeno će Ludi "Ne, ti si. Vidiš ja ti volim samo Sofroniju i ne bim sebe delil s ni jednom žemskom. Ja kad ti nju vidim i kad čujem njen glas kako poveda ka da kanta najlepšu kanconu va svete, ja ne znam, meni nogi se tresu, pričam gluposti, ča sam jučer se rekal, a ona se samo smije i crveni ve lice. I ja je gledam takovu i pensam -to je jedina ženska za mene-. I naš ča!" "Ča čo!?" "Želim i tebi da tako isto sa...kako ti se zove malica? A vidim, Romina i otrok Paulo, ja. Ja, čas sam povedal, ah ja i želim i tebi da imaš samo Rominu i Paulo nek bude sto put jači od tebe." "A vajda. Ma ti mene zajebavaš da sam južnak, a ti kot južnjak išćeš samo jednu žensku." "Pa ča, kad je najlepša." "Ma ja i Romina, meni isto kad je vidim, ja se jušto popnem na najveće stablo i onda ...a ča ja znam, još sam luđi." nasmije se i malo mu se ovlaže oči "I takav trebaš biti vavek." Ignacije ga potapša po ramenu. |
