Whisky bar
To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. William Blake (1757-1827)04.01.2012., srijeda
Melancholia i Tristanov akord
|
Slijedi osvrt na najdraži mi film 2011. godine. Uvertira iz Wagnerove opere Tristan i Izolda je muzička pozadina prologa filma Melancholia redatelja Larsa von Triera. Ta Wagnerova uvertira je poznata u povijesti glazbe po tzv "Tristanovom akordu" čija konstrukcija je u suprotnosti sa dotadašnjim učenjima glazbene teorije. Pa kao što je Tristanov akord razorio dotadašnju muzičku harmoniju, tako on na početku filma prati kretanje lijepog ali destruktivnog planeta Melancholia koji svojim dolaskom u sunčev sustav i razaranjem Zemlje razara harmoniju sfera, božansku muziku. Naime, prema teoriji harmonije sfera svaki planet proizvodi svoj ton i svi planeti u sunčevom sustavu su u suglasju i čine akord, ali Tristanov akord, odnosno planet Melancholia sve to razara. Tu je jasna paralela između te uvertire koja je jedina muzika u filmu (osim svirke benda na svadbi) planeta Melancholia i lijepe ali destruktivne Justin. Lik Justin ima istu ulogu kao Wagnerova muzika i planet, ona razara tradicionalnu društvenu harmoniju. Uništava svoj brak na isti dan kada ga je sklopila, uništava i trud svoje sestre koja je cijelu svadbu organizirala, daje otkaz u firmi... I sve to je učinila jedino stoga što je depresivna ili melankolična. Dakle bez nekog praktičnog razloga, već naprosto manifestira svoju lijepu ali destruktivnu prirodu. Popout planeta koji ne bira svoju putanju već je njome predodeđen da razori zemlju, tako i Justin ne bira uništenje svega oko sebe, već je na neki način predodređena da to učini. Navedene paralele između destruktivne muzike, planeta i osobe su mi najfascinantniji dio filma, destrukcija je prikazana muzički (nazovimo metafizički), makrokozmički (iz božije perspektive ili vizualni sudar planeta) i mikrokozmički (kroz ljudsku dramu na planetu Zemlji). Zadovoljen alkemijski princip kako gore, tako dolje, ali o tome još malo detaljnije na kraju teksta. Drugi aspekt filma je odnos između sestara odnosno razarajućeg (Justine) i konstruktivnog (Claire)principa. U trenucima dok još vlada društveni sklad, Justine se ponaša neurotično i pada u tešku depresiju, dok njezina sestra radi sve kako bi je stabilizirala i očuvala društveni sklad. Claire ima stabilan brak te radi sve na održavanju starog poretka, to jest harmonije. No, što se planet Melancholia više približava zemlji, planet koji narušava sklad, Claire postaje sve neurotičnija, dok se Justine malo po malo stabilizira. Na neki način razaranje zemlje je ostvarenje životnog smisla Justine (njezine esencije koja ju determinira na razaranje) prema kojoj je sav život zao. S druge strane Claire je stava kako je sav život dobar i razaranjem starog poretka odnosno približavanjem planeta, ona počinje gubiti svoj smisao života, budući se njezina konstruktivna esencija koja ju determinira u takvoj situaciji više ne može ostvariti (a čija može, pa Justinina i sličnih melankolika). Naime u filmu nam je Claire prikazana kao osoba koja je privržena obitelji i time na neki način se brine za budućnost ljudske rase nastavak i rast života, dok Justine sve to mrzi. Ipak, najveći negativac filma nije niti destrukcija, niti depresija već znanost. Znanost je utjelovljena u liku Claireinog muža astronoma. On je sebično uvjeren u nepogrešivost svemoguće znanosti (dakle još jedna vrsta stare harmonije) i uvjerava ženu kako planet neće udariti u zemlju. Čak joj na neki pomalo inkvizitorski način brani pristup internetu i stranicama što najavljuju sudar. No kada se njegove kalkulacije pokažu pogrešnima on sebično uzima sebi život bez najave ženi i time joj pojačava napad panike i ne pruža nimalo utjehe. Kao sama znanost, ne smije joj se nikad proturječiti, a kada se pokaže pogrešnom samo nestane kao da nikada njezina pravila nisu postojala ostavljajući nas još manje sigurnima. Treći aspekt filma, smrtnost! Kao što postoji paralela u značenju planeta, muzike i Justine tako pri kraju filma Justine izjavljuje kako ona ima uvid u budućnost i da je to saznanje destrukcije bio razlog njezine depresije. Naime ona je prije svih znala kako je cijela ljudska igra oko obitelji i brige za budućnost farsa jer je kraj neminovan. Dakle, tu možemo povući paralelu sa našom svijesti o smrti. Znači li to ako znamo da smo smrtni da onda moramo od svega odustati? Ili je samo konačnu spoznaju o neminovnom udaru planeta Justine dočekala kao savršen razlog da opravda, racionalizira svoje ponašanje? Time je po prvi put, našavši stvar sličnu njoj (famozni planet koji je u isto vrijeme lijep ali i destruktivan) našla svoj smiraj. Na taj način je prestala biti depresivna i čak pružila simboličko sklonište svojoj obitelji neposredno pred udar u formi šatora od suhih grana. Četvrti aspekt filma se bavi time da život raste od učenja iz prošlosti i brige i pripreme za budućnost. Život se tiče održavanja svakodnevnih stvari kroz planiranje dok je destrukcija stvar trenutka. Stoga imamo Claire kao osobu koja zna što radi i uspješno prikriva emocije, dok Justine radi sve što joj prvo padne na pamet. Mislim da ovaj dio nije potrebno dalje obrazlagati. I konačni aspekt filma, Sublime ili uzvišeno! Planet i muzika i Justine su u isto vrijeme lijepi ali destruktivni (zastrašujući) u svojoj pojavi i radnjama. Time nam se ukazuje koliko je ljudska egzistencija i kreacija mala u odnosu na cjelokupni svemir (naime trenutak doživljaja uzvišenog je onaj kada smo suočeni s nečim monumentalnim što nas u isti tren fascinira ali i straši jer smo nemoćni prema moći tog predmeta divljenja). Najbolji prikaz uzvišenog nam je dat na samom početku filma kada sudar Melancholije i Zemlje gledamo iz tzv. Božje perspektive. No kada uđemo nastavkom filma u mikro razinu, kada se uživimo u ljudske odnose doživljavamo našu svakodnevnu dramu i borbu za opstanak. Suosjećamo se sa ljudima! Suosjećamo se s Claire koja gubi sve za što je živjela, obitelj, vrt, životinje itd i na neki način mrzimo bahatu Justine i planet Melancholiu unatoč svoj njihovoj ljepoti. Naime Justine i planet donose kraj naše sigurnosti a to je postojanje ljudske rase, nešto što smo samim rođenjem doživljavali samorazumljivim. Ali kada izađemo iz tog mikrokozmičkog razmišljanja shvaćamo krhkost naše egzistencije ne samo kao pojedinca već rase. Uglavnom čini mi se da se cijeli film bavi trenutkom kada izgubimo oslonac, kada izgubimo vjeru u nešto što nas je definiralo. Kao da nam autor na neki ultra estetički način želi reći "ne prihvačajmo stvari zdravo za gotovo, sumnjajmo u sve". Recimo tako. Osim toga, kao što sam naveo na početku, budući da von Trier uspostavlja paralelu između muzike, planeta i Justine, čime zadovoljava alkemijski princip kako je gore, tako je dolje, možda želi reći da se prilikom tog sudara dešava nekakva transmutacija, pretvaranja ljudske rase, kao nekog nerazvijenog metala u onaj najplemenitiji, zlato. Sad me sve vodi da zaključim riječima "ne znaš što imaš dok ne izgubi" jer tek gubitkom shvaćamo koliko su naša djela važna, unatoč smrtnosti. Ali to je samo jedan od aspekta ovog slojevitog filma čija je najveća vrijednost po meni veza između razarajućeg Tristanovog akorda i planeta. I samo ta veza je već estetsko savršenstvo, a ovo drugo su sve ukrasi ljudske drame. |
23.12.2011., petak
a mol
|
Ovo je pjesma mog sastava Eksplozija. Crteži su opet od Damira Steinfla iz opusa John Buddha te fotke sa ovoljetnih svirki benda. |
18.12.2011., nedjelja
ANTIEKSPERTIZAM
|
"Ogni citta riceve la sua forma del deserto a cui si oppone" (Svaki grad dobiva svoju formu od pustinje kojoj se odupire) – Italo Calvino – Nevidljivi gradovi U ovom tekstu iznjet ću nekoliko svojih teza protiv Ekspertizma. Teorije koja kaže kako nad nama trebaju vladati strućnjaci i posljedice toga, koju zastupnici teorije prihvaćaju, kako ljudi moraju bespogovorno vjerovati ekspertima, jer su ovi, jeli stručnjaci, odn. Eksperti (što je već totalno krivo budući se radi o cirkularnom argumentu i eto ga moj prvi prigovor!). A sad sljedeći, čovjek gubi svoje ja jer prestaje razmišljati. Zamislimo da u svim ministarstvima sjede pravcati eksperti i da ne žele prevariti ljude, već žele najbolje za njih, kako bi onda čovjek nad kojim se vlada uopće mogao razmišljati, prepustio bi se slijepo potezima vlasti i mozak bi mu zakržljao. Netko će reći da bi mogao se prepustiti slušanju muzike, sađenju vrta ili igranju nogometa, međutim i dalje bi bio jedan pasivni promatrač života bez svojih stavova i vizija kako bi društvo trebalo izgledati. Sretni magarac! A to je samo u slučaju da su eksperti iskreni, što oni uglavnom nisu. Zamislimo da se jedan dan eksperti predomisle i ne žele više biti iskreni, a znaju da su kreirali rasu sretnih magaraca koji im slijepo vjeruju, te ih odluče izrabljivati pod izgovorom da je takvo izrabljivanje korisno za ljude. Ništa ih neće zaustaviti, jer su do tada stručnjaci bili savršeni i sve točno predviđali, planovi su im se ostvarili, pa ljudi misle zašto ne bi i dalje. E ovaj put je ono što predstavljaju ljudima laž, samo da bi se oni kao vladari okoristili. Drugim riječima, pojedinac koji ne promišlja o društvu i svojoj poziciji unutar tog i takvog društva podložan je manipulaciji, a ako se vladajućima slijepo vjeruje iz razloga što su stručnjaci, prostor za manipulaciju je još veći! Oni su u poziciji da ljudima predstave laž kao istinu bez straha da će ih ovi otkriti u prevari, tako da jedan dan možete biti prijatelj s jednom zemljom, a sutradan ste u ratu čiji uzroci sežu stotinama godina prije i nikada niste gajili prijateljske odnose s tom zemljom itd. (slično ratovima i promjenama saveznika u Orwellovoj knjizi 1984.) Dodatni problem je što sve više intelektualaca podržava ovakav sustave, te se u školama uči i postaje gotovo pa načelo zdravog razuma da je bolje poslušati naredbu ili uputstvo stručnjaka, nego do nekog rješenja doći vlastitim razmišljanjem. Naime, intelektualci smatraju kako će se okoristiti takvim sustavom vladavine, jer oni su školovani i stručni te su ta vladajuća dobro plaćena mjesta namijenjena njima, a još kada tamo dobiju odobrenje za manipulaciju ljudima i upravljanje njihovim sudbinama njihovoj sreći nema kraja. No zaboravljaju kako ne mogu biti svi na vrhu, pa i među njima samima dolazi do sukoba, što će biti problem moje iduće kritike ekspertizma, no o tome malo kasnije. Problem je što takvim zalaganjem za ekspertizam se negira sloboda ljudi, prvo na izbor, mišljenje, jer onaj tko ne razmišlja u skladu sa vladajućom dogmom stručnjaka, biva ismijan, proglašen ludim ili naprosto marginaliziran. Stoga preporuka ljudima, prakticirajte svoje pravo na sumnju, kritiku i stvaranje i iznošenje vlastitih teorija! Treba biti skeptičan prema svemu što se nudi kao zadnji krik znanstvene, kulturne ili ekonomske mode u suprotnom eskperti neće se suzdržavati u prevari. Čisti primjer je kako ekonomski eksperti MMF-a ekonomski teorijama razvoja zapravo pljačkaju i uništavaju države, a na svoju korist i onda pokupuju prirodne resurse, privatiziraju i novac više nije od zajednice, već od MMF eksperata. Također, nije samo problem u laganj, eksperti mogu sakriti napredno znanje i djeliti ga samo unutar svoje kaste, dok ljudima nude znanost stotinu godina zastrajelu. Dakle, kritizirajte, jer sama kritika vas definira kao osobu. Naime kada utvrditi što vam se ne sviđa, što smatrate da nije istina, redukcijom ste se rješili nepotrebnogg smeća i tada počinjete razvijati svoje viđenje svijeta, svojim razmišljanjem, postajete aktivni sudionik života, a ne samo pasivni promatrač, kao netko tko kaže da voli sport, a ljubav prema sportu se svodi na sjedenju u fotelji i gledanju utakmica. Ili kako bi rekao Italo Calvino "Ogni citta riceve la sua forma del deserto a cui si oppone" (Svaki grad dobiva svoju formu od pustinje kojoj se odupire). Zatim sljedi problem nametanja jednoumlja, jedne istine. Naime, kako sam već napisao i među samim eksperitima dolazi do sukoba i imamo raznih škola i viđenja svijeta, te kad jedan ekspert zasjedne na mjesto koje mu omogućuje zapošljavanje drugih, on će zaposliti one koji imaju slično mišljenje ili isto kao on. Dog će drugu školu ismijati i sve većem broju svojih istomišljenika potpuno je potisnuti. Time se gubi pluralizam mišljenja i ne zahvaća se cjelokupna slika svijeta, što dovodi do loše vladavine, čak i ako eksperti ne žele manipulirati ljudim.. Pa iz ovoga slijedi moj četvrti prigovor ekspertizmu, ne vidi se šuma od drveća! Dakle, čak i da su iskreni eksperti znaju samo svoje područje, a napretkom znanosti ekspertiza se sužava. Time stručnjak za subatomske čestice, nema pojma o biologijiji ili nećem drugom, osim ako mu to nije hobi. Stoga im je potrebna kritika i reakcija i sugestija (tu ulaze vaše teorije i subjektivna percepcija i interpretacija stvarnosti) ljudi kako bi shvatili širu sliku svijeta nego što im njihova ekspertiza dozvoljava. U suprotnom bi ušli u svoje metasfere i sva njihova promišljanja bi se bavila, recimo ovako" problemima o problemu ili sama sobom, i ne bi imala nikakav utjecaj na stvarnost i takva vlast bi nužno propala ili bi se trebala spasiti ponovno manipulacijom, budući su ljudi, davši povjerenje stručnjacima, prestali i zaboravili razmišljati. I posljednji prigovor je taj da ekspertizam uništava demokraciju. Iako je danas demokracija postala samo dekor, jedan od razloga je upravo porast podrške ekspertizmu iodustajanje mnogih ljudi od vlastita razmišljanja, za daljni opstanak ljudske rase nužna je raznolikost mišljenja i mogućnost da svatko može odlučivati o svom društvu. Sad neću ulaziti u najbolje demokratsko uređenje jel to pralamentarna ili neposredna ili neka drugačija demokracija, već su samo osvrnuti kako ekspertizam uništava demokraciju. A prigovor je zapravo jednostavan, eksperti na koncu ne žele dati ljudima pravo odlučivanja o društvu (pravo glasa) iz razloga što su sebe proglasili stručnijima pametnijima) da odrede tko je sposoban voditi državu. Neka su ti eksperti bili vijeće staraca, mudraca, danas se svodi na one koji imaju najviše moći, već spomenuti MMF i ostale velike ekonomske institucije i korporacije, tako su Italiji i Grčkoj nametnuli premijere koje narod nije izabrao. Zato mislite, kritizirajte i stvarajte! PS - ovo je pjesma David Bowiea s albuma The Man Who Sold The World. Radi se o superračunalu koga su nazvali Molitva (prayer) koje je donosilo sve odluke o društvu umjesto ljudi. Na kraju je njegova logika rekla da je ljude najbolje ubiti, a sami ljudi, navikli na "mudre" odluke Molitve se nisu znali i mogli pobuniti |
08.12.2011., četvrtak
Tamni osvit crnog sunca
|
Zjenica svijeta plamen želja objesni užitak stvara Tamni osvit crnog sunca koji budi more duša Izlazeća zvijezda danas voli sjenu ludila dotaći Tamni plamen crnog sunca kojim gori želja bića |
25.11.2011., petak
Buka je bolja od muzike
|
Još jedna od mojih kreacija. Ime govori sve! Nadam se da ćete uživati. (za crteže opet zaslužan moj drug Damir Steinfl, muzičari Damir Tomić - bubanj , Vedran Vučković - bas, i ja na gitari i glasu - fotografija je od famoznog Barufe pojačala) |
09.11.2011., srijeda
Luciferovo slijepo oko
|
Find more artists like Ventil inc. at Myspace Music Spustio sam se u grad da vidim Luciferovo, slijepo oko Neonska svjetla mute ulicu i svi ljudi su šareni! Lica luče znoj Usta govore vinom Smrdi crveni obraz, iskrivljen u mlohavi smijeh Tišinom čuvat ću si zube jer spustio sam se u grad da vidim Luciferovo SLIJEPO OKO!!! A da li demoni imaju slijepo crijevo? Parfemi loše skrivaju svinje! Od kud ljetu toliko neukusa? Spustivši se u grad.... ...vidjeh slijepog đavla vidjeh slijepog đavla vidjeh slijepog đavla NA OBA OKA!!! Jeeee, spustio sam se u grad da vidim Luciferovo slijepo oko! Jeeee, spustio sam se u grad da vidim Luciferovo... slijepo oko SLIJEPO OKO!!!!!!!! |
16.10.2011., nedjelja
Monumentalni dan
|
Ponekad se dani čine tako čudnima u tolikoj mjeri da te ništa ne bi iznenadilo ili začudilo. Ne toliko kao invazija NATO saveza ili Rusa, već da sretneš vanzemaljca dok se šećeš, a on na tvoj pozdrav podigne šešir . Sve što je čudno postaje normalno u doživljaju iako je i dalje spoznato kao neobično, nesvakidašnje, nenormalno. I kao, vanzemaljac ti da ključeve od njegova letećeg tanjura, a ti kažeš "Ne hvala." jer je tvoj leteći lonac brži. I onda uđeš u leteći lonac i poletiš. Lasernim topovima u polju meteora između Zemlje i Marsa upucaš letećeg špageti monstruma i spremiš njegove ostatke da ih pokažeš Richard Dawkinsu i da mu kažeš "He, he si sretan sada ti bogomršce jedan!" Nakon što ga je tvoje djelovanje tužnog natjeralo u kut skuhaš te špagete da biš imao što za jesti dok na nebu gledaš sukob demona i anđela, al se ne kladiš jer i ako je čudan dan i dalje ti je kockanje glupo i jasno, ništa čudno. Punog trbuha od letećeg špageti nanana, shvatiš da je ambrozija Coca-Cola i jasno ti je da su korporacije dio Iluminatske zavjere jer su drevnim bogovima maznuli recept i komercijalizirali ga, ali budući je postao komercijalan proizvod izgubio je svojstva regeneracije. Kažeš na to "Jebi ga." da bi se upravo radi toga što se izgovorio ispred tebe stvorila žena tvog života koja te pojebe. Na ulici jasno, ali nikome to ne smeta, ni njoj, a ponajmanje tebi. Svršivši tisuću puta odeš do kioska i shvatiš....a šta, ništa! Kreneš dalje munja te pogodi i ti postaneš Flash Gordon, materijaliziraš se na nekom planetu u udaljenoj galaksiji i herojskim djelima spasiš potčinjeno domicilno stanovništvo od kozmičkog tiranina. I onda ti postaneš tiranin i zajebavaš se. Nakon nekog vremena kažeš dosta mi je i pustiš Beatlese na gramofonu, a oni trće po ploći da ih igla ne prepolovi. "Ah, mladost ludost."misliš u sebi a misao se emanira u formi jazavca koji te usmjeri prema mjestu gdje se nalaze odgovori na vječna pitanja. Kad pročitaš odgovore pitaš se kako sam prije toga nisi došao do tog zaključka i to prvo čuđenje te vrati nazad iz monumentalnog dana ponovno u svijet gdje se svi svemu čude. (Inspirirano jednim od monumentalnih dana i pjesmom Neil Younga "Ride my Llama") |
28.09.2011., srijeda
Anthrax - Worship Music
|
Nakon dvadeset i jedne godine kada je izašao album ’Peristance of Time’ sastav Anthrax je izdao novi album sa pjevačem Joey Belladonnom. Album se zove ’Worship Music’ i bio je spreman za izlazak prije dvije godine kada je iza mikrofona stajao Dan Nelson, čovjek koji je odigrao epizodnu ulogu u skoro trideset godišnjoj povijesti Anthraxa i s kojim se članovi benda nisu najbolje razišli. Iako su Anthraxi prvo željeli uključiti kao vokala Johna Busha koji je zamijenio Belledonnu 1992. godine, on je odbio poziv. No nakon preslušanog albuma čini se da je tzv. ”spas u zadnji čas” ili ”posljednja slamka” ili neka slična fraza postao pun pogodak, budući je bendu povratio izgubljeni identitet. Naime, iako su s Bushom snimili odličan album ’Sound of White Nosie’ i još nekoliko vrlodobrih albuma, upravo je Belladonnin visoki, melodiozni glas razlikovao Anthraxe od ostalih Thrash metal bendova, gdje su pjevači ili pjevali u srednjem registru ili prijeteće režali ili visoko vrištali, ali bez melodije i kontrole glasa. Bush naprosto nije mogao hvatati Belladonnine visoke harme. I sad se Joey vratio i bend se vratio iz mrtvih snimivši upravo takav melodiozan thrash metal album. Pa krenimo sa seciranje ’Worship musica’... Album otvara Twin Peakovski instrumental ’Worship’. Referiranje na Twin Peaks nije nikakva novost za Anthraxe, budući su na spomenutom albumu ’Sound of White Noise’ snimili laganicu ’Black Lodge’, koja je očito inspririrana Lynchovim remekdjelom. Iz napete atmosfere nas prene tzv. Blast beat bubnjara Charlia Benantea i kreće rasturaljka ’Earth on Hell’. Pjesma je ugrubo rečeno podijeljena u dva ritmička dijela, ultra brzi i nastonirani umjereni na refrenu. Time pjesma ne gubi ništa od žeštine, nego još dodatno pojačava energiju što, ako se prepustite, dovodi do toga da se tijelo nekontrolirano trza kao u nekom voodoo transu, a kad prođe broje se modrice. Dakle, otvaranje albuma nije moglo biti bolje, Twin Peaks, thrash i nastonirani groove. Slijedi nam pjesma ’The Devil You Know’, koja je pravi Heavy Metal hit. Zapaljivi refren, melodični heavy rifovi, prava za skakutanje i pjevušenje. Totalni radijski ili TV hit, ipak budući znamo kako je medijima samo u interesu zaglupljivat ljude šopajući ih smećem, jasno nam je da će Anthraxi samo čudom dospjeti na neki mainstream medij, ali takvi mediji su već skoro svi propali, pa je zvati ih mainstreamom sada samo riječ iscrpljena od svog značenja. Ukratko, prava poezija. Nakon ovog hita, slijedi nam još jedan ’Fight Them Till You Can’ što je prva stvar koju je bend pustio na opticaj preko interneta i jasno je zašto. Upravo ta pjesma najbolje odražava izgubljeni (sada pronađeni) identitet sastava, thrash metal i melodijsko visoko pjevanje. A kako se tekstualno radi o sukobu sa zombijima, teško je ovu pjesmu ne zavoliti. Meni možda najdraža na albumu, iako joj je opaki konkurent ’Earth on Hell’. Opaska, glavni riff neodoljivo baca na voklanu melodiju pjesme ’Gridlock’ s albuma ’Persistance of Time’, ali to je ipak njihova pjesma. Nakon ovakvog furioznog početka, album se usporava. Stižu nam akustične gitare, violončela i slične fensi stvari za epske pjesme. Prva od epskih je ’I’m Alive’, intro na akustarama, Maidenovski lijepa pjesma za mlađe generacije odgojene na videoigricama sa zmajevima, amazonkama, zlim volšebnicima i barbarima. Iako riječi vjerojatno nisu DnD, filing pjesme je takav, a tu se spominju neki demoni i valjda se odnosi na one prave Azazele &co., a ne na alkohol i druge opijate. Slijedi kratki instrumentalčić ’Hymn 1’ s nekakvom zvonjavom i violončelima (koje je sastav već upotrjebio na starom klasiku ’Be All End All’ s albuma ’State of Euphoria’). To je uvod za još jednu epsku pjesmu ’The End’, koju su članovi benda posvetili metal legendama Ronnie James Diou i Dimebag Darrellu. Napomenimo kako je gitarista Anthraxa Scott Ian izjavio da mu je to najdraža pjesma koju je ikada napravio. Pjesma ima emotivni refren, a čak niti nema toliko akustike već se radi o nabrijanoj pjesmi srednjeg tempa, s jakim refrenom, a Beladonna svojim izvrsnim vokalom vodi tu pjesmu sigurno do velikog finala, dok gitare pršte u tercama. Nakon epskih stvari vraćamo se Thrashu pjesmom ’The Giant’ koju su mnogi fanovi po raznim forumima već istakli za jednu od najboljih stvari na albumu. Po strukturi slična je uvodnoj ’Earth on Hell’, znaći kontrasti između speed žestine i goove težine, ali agresivno od početka do kraja. Posebno me u ovoj stvari oduševljava bubnjanje, i precizni rezovi na gitarama, savršeno aranžirano. Ponovno imamo kratki instrumentalčić, ’Hymn 2’ (što oće reći solo na dobošu) koji nas uvodi u pjesmu ’Judas Priest’. Dakle kako samo ime kaže pjesma je inspirirana legendarnim britanskim metal bendom i posjeduje te karakteristike, melodičnu međuigru gitara, ali na kraju krajeva glavni riff je tipčan Anthraxovski disonantni ribež. Pjesma ’Crawl’ je zapravo grunge stvar, hibrid između Soundgardena i Alice in Chains. Pjesma je dobra, ali odskače od uber metal filinga albuma. No moguće da postane jedna od onih stvari koje zavolite tek godinu dana nakon slušanja albuma i od tada vam postaje najdraža, ali da bih to znao moram pričekati još godinu dana i u to vrijeme tu i tamo baciti uho na ’Worship Music’, no sudeći po iznimnoj kvaliteti albuma to neće biti težak i neugodan zadatak. Uvodni riff za sljedeću pjesmu ’The Constant’ neodoljivo podsjeća na Panteru, no refren je pravi Anthraxovski iz faze ’Sound of White Noise’ (pjesma ’Potters Field’), ali ovaj put sa Joeyem na vokalu, a tu i tamo se ubace dvanaestica akustare kako bi popunile harme. Lijepa groove metal pjesma. I za kraj je ostavljena još jedna grooviana, kostolomac ’Revolution Screams’. Kao što sam spomenuo radi se o uber metal albumu koji ponovno vraća snagu Anthraxu ponajviše zbog izvrsne vokalne izvedbe Joeya Belladonne i savršeno aranžiranih pjesama. Jedina zamjerka albumu je dinamička struktura istog ili drugim riječima, ono kako su pjesme posložene. Naime na samom početku albuma su najbrže stvari, odnosno thrash metal, dok drugi dio čine epske heavy i groove metal kompozicije pa se gubi onaj početni udar. No s druge strane svaka pojedina pjesma je potencijalni hit (ako ta riječ u današnjem vremenu išta znači, budući su svi današnji hitovi samo isforsirani proizvodi diskografske mafije). Možda bolje reći ’All Killer, no Filler!’. |
12.09.2011., ponedjeljak
Tarot karte
|
(Invokacija za Epsku pjesmu John Buddha) Okreću se Tarot karte Tarot karte Kao salta ludog pajaca ludog pajaca Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Vračara vadi mladog ludu mladog ludu, Johna Buddhu Mlad i lud kao naš svijet on je taj što čini naš svijet Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Kraljica je izašla vani i mač i vino Pustinjak što bijaše vitez bijaše on Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta Ratnik sad okreće kartu nespokoj ga bilježi Đavo mu se sa stola smiješi stari drug ratova Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta Muzika: Ventil Inc. - Srebrni Pištolj Find more artists like Ventil inc. at Myspace Music |
23.06.2011., četvrtak
ART & RAT – It's a Yin Yang thing
|
ART & RAT – It's a Yin Yang thing Iako sam mišljenja da živimo u jako ispolitiziranom svijetu gdje se svaki estetski izričaj gleda kroz etičke naočale, a za to je odgovorna prevladavajuća društvena paradigma političke korektnosti, jedna scna, točnije kraj filma Dr Strangelove me je ponukao na pisanje o temi odnosa između umjetnosti i rata. Drugim riječima art i rat. Eto, osim toga te dvije riječi su si anagrami pa kud ćeš bolje asocijacije. Dakle, na kraju filma Stanleya Kubricka Dr Strangelove imamo prikaz eksplozija atomskih i nuklearnih bombi u raznim pitoresknim (pacifičkim?) krajobrazima uz pratnju muzike Vere Lynn "We shall meet again". Sad, ta scena bi se najlakše mogla protumačiti kosristeći Kantovu tezu dinamički uzvišenog, gdje nas neka pojava svojom monumentalnošću istovremeno očarava, ali i plaši. Kant je za to koristio prirodne fenomene poput velike planine ili oceana dok je Kubrick iskoristio bombe, pa je i drugi naslov navedenog filma "Kako sam naučio voljeti bombu.". Ipak problem arta i rata, odnosno mojeg postavljana teme da je art vezan uz estetiku, a rat uz politiku, točnije etiku (problematiziranje jeli rat opravdan, koja strana je u pravu i zašto) bi bio imun na dinamički uzvišeno, budući Kant tvrdi kako to nije estetski sud, već jedini i to iskrivljeni način kako ljudska spoznaja može prevazići barijeru kategorija uma koje čine našu spoznaju stvaraju fenomenološki svijet unutar kojeg živimo i koji je jedini moguć za našu vrstu. Naime prema Kantu taj proturječni doživljaj istovrermene očaranosti i prestrašenosti nekom pojavom je ono što gura našu imaginaciju preko spoznajnih kategorija koje ne mogu u potpunosti zahvatiti pojam beskonačnog. Time mi barem na pogrešan način imamo sitni uvid u noumenološki svijet. Pitanje je jeli Kubrick želio baš to iskazati svojim krajem filma, dakle ne neki estetski doživlja, već da ljude gurne preko ruba spoznaje i da dožive svoju malenkost u odnosu na tako nešto glomazno kao što je eksplozija atomske bombe? Tu imamo par problema. Prvo, Kant za svoje dinamički uzvišeno koristi prirodne pojave poput velike planine ili oceana, a ne ljudske konstrukte ili ratne strojeve. No, želi li Kubrick poručiti da je čovjek stvorivši atomsku bombu stvorio nešto još monumentalnije od same prirode i na taj destruktivan i pomalo tiranski način konačno zagospodario njome, tako da ta eksplozija ima jaču moć dinamički uzvišenog nego neki prirodni fenomen, koji je sad jednako malen prema atomskoj gljivi, kao što je čovjek malen spram planine? Drugi je problem sama pjesma Vere Lynn, koja nema neku estetsku vrijednost, već je jedna od onih kič pjesama ratne propagande koja je tješila vojnike što su išli u rat da će se vratiti doma jedan dan (nacistički pandan joj je Lilly Marlen).Ja taj kraj vidim više kao neki kičasti vatromet, budući je popraćen kičastom muzikom koja je također ciničan komentar Kubrica na ratnu propagandu, jer iz nuklearnog rata nema povratka. Stoga sam mišljenja kako nam u principu Kubrick želi poručiti kako ljudski pokušaji dostizanja uzvišenog nužno vode u destrukciju, uz dodatnu sprdnju sa kreiranjem nadrase, koju je iznio britanski komičar Peter Sellers u ulozi Dr Strangelovea. Sličnu kombinaciju efektnih eksplozija uz pratnju muzike imamo u filmu Francisa Forda Copole "Apokalipsa danas". Ona se ipak više dotiće estetike i same estetizacije ratovanja, budući da eksplozije napalm bombi prati pjesma The Doorsa "The End" (koja je jedna od nekih rock pjesama koja je dostigala pravi umjetnički status), a druga scena je kada napad helikoptera prati muzika od Wagnera, njegove Valkire, pa su i helići neka personifikacija tih mitskih stvorenja iz Asgarda. Naime, kada osoba počne doživljavati rat kao nešto lijepo, a ne kao nešto ružno što uništava živote i nanosi patnju zna da je ušla u srce tame, jer upravo prema romanu "Srce tame" je rađen film Apokalipsa danas. Zato su i likovi koje tumače Robet Duvall i Marlon Brando potpuno ludi i izopačeni, a Martin Sheen se nakon obavljene misije bori protiv tog zlog demona ljepote rata. A Ljepotu rata je Stanley Kubrick pokušao prikazati filmom Full Metal Jacket. Iako je uvriježeno mišljenje da se radi o filmu što kritizira rat, kroz napade ludila regruta i brutalnu osvetu, ja tu kao neki đavolji advokat kroz neku vrstu žižekovske pervertirane vodilje kroz film mogu pronaći elemente ratne propagande. Što nam onda postavlja estetsko etičku dilemu, do koje granice je nešto umjetničko djelo, a ne ratna propaganda i da li reference na filozofiju i kadriranje mogu anulirati vizualnu privlačnost ratnih slika što će onda mobilizirati mnoge mlade ljude da se priključe vojsci i žude za ratom kako bi doživjeli nešto slično onome što su vidjeli na filmu. Razlozi za to jesu borbe što su u filmu prikazane kao rock videospotovi, pjesma Surfing bird i mitraljezi ehe! Pa sam dril ne bih protumačio kao neki kalup ili klesanje sirovine da se od običnog čovjeka učini ubojica, već kao sito, onaj tko ima nagon ubojice prolazi, a onaj tko nema, poput private Pilea, popizdi i ubije se, iako je želio razvit nagon ubojice do te mjere da je počeo pričati sa puškom. Dodatna potvrda je da čak i oni koji prođu sito, a još imaju neke moralne dileme kao private Joker, na kraju filma se prikažu kao najveći psihopate, scena kada Joker ubije ranjenu vijetnamsku snejperisticu i svi njegovi kolege što su prošli koroz sito drila nagona za ubijanje, mu govore "Hard core!". "Born to Kill" + "Peace sign" = Hardcore ubojica, jin jang situacija kako kaže, jer je jin jang neka vrsta balansa. Osoba u jin jang situaciji ubija bez grižnje savjesti, u svakom zlu neko dobro, pravi psihopat. Ovaj dio teksta je najviše otvoren za polemiku, jer kao što sam rekao, možda sam u krivu, ali sam krenuo u tu žižekovsku pervetiranu analizu filma, pa eto. I za kraj jedan film koji nije baš ratni, iako ima oružanih sukoba, ali posjeduje tu komponentu sukoba estetskog i etičkog, odnosno radi se o društveno angažiranom filmu. Riječ je o filmu District 9 redatelja Neilla Blomkampa. On se, iako kritizira društvo, uklapa u propagandu nasilja time što čini samoostvarujuće proročanstvo. Hmmm, o čemu je riječ? Ajmo dakle, u filmu se kritizira odnos vlasti u Južnoafričkoj republici prema tamnoputom stanovništvu kroz metaforu s vanzemaljcima koje se seli iz njihova naselja u neko još gore koje je poput koncentracijskog logora i ti vanzemaljci su izloženi nasilju i nebrizi. I sve bi bilo super, film je bio hit i cijeli svijet je saznao za te probleme, da nije pol godine kasnije uoči svjetskog prvenstva u nogometu južnoafrička vlast napravila sa tamnoputim stanovništvom istu onu stvar koju je kritizirao film District 9. Raselila ih je u neke još gore kampove, gdje su još više izloženi nasilju i nebrizi, radi profita stranih korporacija zbog svjetskog nogometnog prvenstva. I pitam se, ima li društveno angažirana umjetnost uopće moć promijeniti svijet ili je vladajuća oligarhija toliko snažna da sa ciničnim osmjehom koristi metode iz filmova i drugih grana umjetnosti što su tamo kritizirane? Dakle da zaključim, koliko god filmovi o ratu kritizirali sam čin ratovanja, njihova visoka estetiziranost je ono što daje ideju vlastima da mogu ostvariti upravo tu stvar koju film kritizira. Tako su CNN i druge velike medijske kuće po uzoru na ratne filmove estetizirale ratne reportaže , tako da danas ljudi, osim onih što su akteri samih ratova, te sukobe ne doživljavaju za ozbiljno. Rat u Libiji recimo se naziva humanitarni i ljudi ne doživljavaju da na tu bogatu zemlju padaju prave bombe, već valjda misle da padaju gumene mede?! Ista stvar s Irakom, a sve zbog profita velikih naftnih korporacija pod maskom demokracije i visoke estetike. I na kraju scena iz Full Metal Jacketa koja najbolje sinetizira tekst "Duality of man, Yin Yang thing.". |
15.04.2011., petak
Epska pjesma John Buddha
|
Putovanje heroja (Vječni put ili kako je John Buddha putovao vječno) (autor Marin Tomić akka Ja'buka Niramovski) – 31. 1. 2011. - Opatija (i malo Leprinac i začarana šuma) I UVOD John Buddha Rođen za vrijeme noćnog sjaja krenuo u potragu za vječnim duhovi su mu ukazali put pročistiti ga je trebao sam Prvo je sreo demona budućnosti koji mu je rekao: "Loše tebe čeka!" heroj odgovori: "Pobijedit ću te sada!" I demon nestane s puta Na isti način pobijedio je prošlost ostavio je pustoš iza sebe od silnog razaranja put je postao lakši prestrašene zvijeri sakriše se na stabla Zatim je sreo moćnog suputnika Sfingu što ne prestaje pričat zagonetke što su nerješive za sve, osim za heroja Njegova mudrost ju je ponijela, priključila mu se britkim je umom rješavala probleme otkrila je ulaz u spilju starog vrača koji im je otkrio mjesto Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno Ali put do tamo vodi kroz živote devetsto i osam ratnika što jurišaju na bedeme carstva bilo da su dobra ili zla Heroj i Sfinga krenuše na put Znali su se naći i na suprotstavljenoj strani Ali u obračunu bi otkrili svoju iskonsku esenciju Na koncu devetsto i osmog života njih dvoje su došli vraču koji im je otvorio vrata priželjkivanog apsoluta U vječnom bivanju sve je bilo sada kao što je bilo za vrijeme putovanja onda se jedno u mnoštvu opet raspršilo jer smisao života nije cilj već put II RAZARATELJ SVIJETOVA Rođenje Kao što zvijezda na nebu blista Tako sam se ja rodio sjajan Viči i urlaj nekad tvoje sad je moje pravo tijelo za pravi um Posjet duhova (Put za vječnost) Putovat ćeš za vječnost rekli su mi duhovi Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Putovat ćeš na dvogrboj devi Kroz pustinje i začarane šume Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Duhovi nose hlače prosute zvijezdama Pustolovine te očekuju mnoge Koje? To moraš otkriti sam Put za vječnost Putovat ćeš za vječnost Putovat ćeš vječno Pjesma puta Krenuo sam na put na kojem su demoni prošlosti i budućnosti što šire strah Ali mene nije strah Budućnost sam uništio sada Prošlost pobijedio istog trena Više nisu u stanju širiti strah Sad je put čist od demona i zvijeri i ja sam sada taj što širi strah Postao sam smrt razaratelj svijetova III SFINGA, ZAGONETKA Sfingina šuma Usred tamne šume Stoji Sfinga Straši ljude čudnim pitanjima Kad odgovorit ne znaš ona te tjera radit nešto što ti se neda Dođem, dođem u mrak u tvoju šumu Poigrat ćemo se i bit ćeš kao nova kad se spustiš u grad i zavedeš ga I nakon toga ljudi sa strašću gledaju tebe od njih ćeš sve dobiti ljubavlju pobijediti Ljubomorom ih pobiti Zato dođem u mrak u tvoju šumu Poigrat ćemo se i bit ćeš kao nova kad se spustiš u grad i začaraš ga Sfinga Vidim zvukove, čujem boje. Diram mirise, mirišem dodire. Mislim u slikama, govorim u zagonetkama. Nečije neznanje moj je okus, nečije znanje njegov je spas, a moj kraj Kaži mi! Što sam ja? Zagonetka Sfinga Zagonetka Putnik pita Što mi je u džepovima? Jutrom ide na četiri, u podne na dvje, a kad se zamrači pada na tri, što ih više ima to je slabiji. Kaži mi! Što je to? Zagonetka Čovjek Zagonetka Heroj priča Što na umu to na drumu Zagonetka riješena (moćni suputnik) Odgovorio sam na Sfinginu zagonetku Koja je glasila "Zašto živiš kad ćeš mrijeti!?" Ja sam rekao "Dođi da se poigramo!" To mi je naime, bilo prvo na pameti Ona se oduševila mojim znanjem te mjesto da se ubi Pridružila mi se na putu Nakon niza peripetija koje je samo umom riješila došli smo pred vrata vječnosti u spilji starog vrača Mjesto gdje je sve vječno Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno IV VRATA VJEČNOSTI Vračev trans Ja sam stari vrač tu sam od početka svijeta čuvar sam ovih vrata što vode u vječnost Ovaj svijet u kojem živite je samo djelić vječnosti što prodire kroz ključanicu vrata Ja sam čuvar vrata Kako je na zemlji kaos tako je u svemiru kozmos Kako na svijetu sve propada tako u vječnosti sve je vječno! Znam da želite uči ali toga još niste vrijedni ne poznajete cjelinu i povezanost stvari Ja sam čuvar vrata Da biste ušli u vječnost morate nadići dobro i zlo ljubav i mržnju pohotu i čednost Zato trebate proživjeti 908 života ratnika što se bore zbog raznih motiva i sa raznim posljedicama Tek tada će te shvatiti svu lažnost svijeta podijele i veličinu vječnosti i ako želite u živote krenite Ste spremni? Onda dobro! Ponirem u trans vodim vas u živote Živite živote kroz moj trans Živite živote što su moj trans 908 života Krenuli smo živjeti iznad dobra i zla Kroz 908 reinkarnacija Postao sam smrt razaratelj svijetova Nakon tog poniranja u niži svijet otvaraju nam se vrata vječnosti Postao sam smrt razaratelj svijetova Sve zidine carstva su pale vrata vječnosti su otvorena za nas Postali smo vječni razaratelji svijetova Vračev trans II Vječnost je vaša stupite Puštam vas kroz vrata V VJEČNO VRAĆANJE Razaranje vječnosti Mjesto gdje je sve vječno mjesto gdje je vrijeme koje ne traje mjesto gdje je prostor što se ne zauzima gdje je mnogo jedno Evo je konačno i ta vječnost Sve je,takoooo, jedinstveno nema niti pojedinog razmišljanja sve što jest, jest tu i sada Ipak taj osjet trajne sadašnjosti sam već osjetio i u svijetu podjela i to je onda potaklo nešto nešto što će razbiti Sve! Ovo bivanje bilo je isto onome nakon pobjede nad demonima i u tom vječnom trenu nastala je misao koja je bila isključivo moja Time je puklo jedinstvo koje je trajalo oduvijek i zauvijek, a ipak samo trenutno i vratih se u svijet podijela ostvariti svoj cilj, a cilj je put Na staro mjesto Mjesto gdje je sve smrtno Mjesto gdje je vrijeme koje traje Mjesto gdje je prostor što nas definira Gdje je jedno jedno a mnogo je mnogo |
22.12.2010., srijeda
Metasmisao V
|
Podudarnosti baci na čudni put i promatraj ljude kako traže smisao sa svojim povečalima i rječnicima božijim knjigama, tablicama i simbolima zavedeni snovima gube se Dal te tjera na smijeh njihova upornost ili na divljenje izvođenje sustava pravila zbog tvoje igre i njihova očaja? Metasmisao IV Metasmisao III Metasmisao II Metasmisao I |
15.12.2010., srijeda
I'm Not There - tko sam i što sam?
|
Film o Bob Dylanu I'm Not There bavi se problemom što je to što čini osobu. Čine li osobu njezina karakterna svojstva ili fizičko tijelo ili nešto treće nedefinirano možda duša? A ako izgubi svojstva ili promijeni izgled znači li to u očima drugih da to više nije ista osoba? Točnije film propituje kako nas drugi ljudi doživljavaju i kako je moguće da neke osobe koje su nas do jučer obožavale, odjednom nas zamrze zbog neke promjene kod naših bilo karakternih ili fizičkih svojstava. Upravo iz razloga da se ta promjena što jače istakne Bob Dylana glume različiti glumci različitih rasa, pa čak i spola. Time se ukazuje na taj problem granice identiteta kod percepcije drugih ljudi. Naime, osoba koja se mijenja će sebe doživljavati isto jer ima neposredan dodir s jastvom, dok će promjena postati uočljiva tek kod ljudi što nas gledaju izvana, budući oni imaju posredan dodir s našim jastvom preko, kao što sam već naveo, naših karakrtenih i fizičkih svojstava. Tako je i gledatelj filma kao neka osoba koja uočava metamorfozu kod svog poznanika. Stoga u filmu Bob Dylan nije samo prikazan kao muzičar, već i kroz paralelnu radnju o glumcu koji je igrao ulogu slavnog pjevača u biografskom filmu i kroz figuru Billy The Kida, koji je povezan s Dylanom jer je ovaj radio muziku za jedan od mnogih filmova o Williamu Boneyu. Dodajmo da iako se film temelji na Dylanovom životu, niti jedan od likova ne nosi ime Bob Dylan. Centralni dio filma i sam početak bavi se preobrazbom Dylana iz folk pjevača u rockera. Ta preobrazba dogodila se 1965. godine na Newport Folk festivalu. Tada su Dylana ljudi koji su se do par sekundi prije kleli u njega izviždali s ogromnom količinom bijesa. Nakon takvog iskustva čovjek ostaje zbunjen i postavi si gore istaknuto pitanje o promjeni jučerašnje ljubavi u mržnju. To dalje vodi u propitivanje vlastita identiteta i ostaju nam dva pitanja. Tko sam ja i što sam ja? Čini mi se da odgovor na prvo pitanje možemo dati jedino sami iz navedenog razloga da imamo neposredan dodir s našim jastvom, dok nas drugi ljudi nas mogu doživjeti jedino kroz pitanje što sam ja?, odnosno oni me identificiraju sa nekim mojim vanjskim obilježjima. I ako me vole ili cijene, to čine ne zbog toga što cijene ili vole mene kao osobu, već što vole i cijene taj skup svojstava koji njima odgovara. I dok je moje jastvo kojeg jedino ja mogu doživjeti nositelj tih svojstava ja sam drugim ljudima super, čim promijenim svojstva, dolazi do mržnje. Ovakva situacija nas dovodi do sljedećeg; koji je stupanj promjene svojstava potreban da se osoba zamrzi i koliko radikalni stavovi neke osobe utječi na to da se i minimalna promjena svojstva smatra potpunom promjenom. Drugo javlja nam se problem je li uopće moguće reći da volimo neku osobu ili zapravo samo volimo to kako su se neka svojstva posložila na nekom nosiocu jastva. I treće trebamo li radi svega toga bit robovi percepcije drugih ljudi, odnosno postavlja se pitanje što to znači razočarati? Krenimo redom: 1.stupanj promjene svojstava i radikalni stavovi. Dakle sa sigurnošću možemo ustvrditi da nas druge osobe neće zamrziti ako minimalno promjenimo neka naša svojstva. Znači promjena treba biti skoro potpuna da bi netko rekao da to više nismo mi, recimo "odokativno" nekih 60%. Ajde, neka, ali ponekad se dogodi da niti tada ne dođe do mržnje naprosto se osoba prihvati. Posebice ako su se svojstva mijenjala postepeno, pa se onda promjena niti ne primijeti. Možemo reći da se primijeti tek kada promijenimo neko esencijalno svojstvo, nešto što nas definira, primjerice kao što je Dylana definirao folk izričaj čija je svirka na akustičnim instrumentima bila u suprotnosti sa rock svirkom na električnim gitarama te su ljubitelji folka iz tog razloga rock i pop muziku smatrali lažnom dok je folk bio neka vrsta iskrenog, prirodno ljudskog izričaja. Znači folk i rock su na suprostavljenim polovima i onaj tko zastupa puritanizma jedne ili druge pozicije je neka vrsta radikala. Da bi se stvar za Dylana dodatno zakomplicirala, on je bio jedan od nositelja folk scene i time bi spadao pod radikalnu skupinu. Dakle, budući je Dylan bio noseći stup folk scene i protestnih pjesama, njegov pomak ka rock and rollu i više introspektivnim pjesmama, se doživo kao potpuna izdaja i potpuna promjena svojstava, dok bi ista ta promjena nekom nezainteresiranom promatraču izvana izgledala minimalna. Ispada da što više imamo nekakav radikalni stav i ako smo jedan od glavnih nositelja pokreta temeljenog na takvom stavu, neka i najminimalnija promjena svojstva može se doživjeti kao izdaja. Zato često možemo imati situaciju kod krščana ili kod nekih revolucionarnih pokreta da se više mrze frakcije koje nose isti pokret nego sam neprijatelj. Osoba koja je promjenila minimalno neko svojstvo, a zbog svog prijašnjeg statusa sad je postala predmetom mržnje može se zapitati "Pa jesu li me ti ljudi uopće voljeli kao osobu ili su samo voljeli ono što ja predstavljam." i onda se jasno upada u krizu identiteta što može voditi i u mizantropiju depresiju i sličnu situaciju. Dakle 2. možemo li uopće reći da volimo neku osobu? Iz navedenog ispada da ne jer ono kako mi sebe doživljavamo kroz jastvo, drugi nas naprosto ne mogu doživjeti. Stoga jedino što drugi kod nas mogu voljeti su naše fizičke i karakterne osobine. I ako to znamo onda i mi sami moramo paziti kako mijenjamo svojstva ako nam je stalo do tih drugih osoba, odnosno ako volimo svojstva tih dugih nositelja jastva. Ne možemo očekivati da mi iz nekog hira promijenimo sve ili bitne karakteristike sebe, a da nas drugi i dalje podržavaju (iako velik stupanj obožavanja inercijom dovodi do takvog ponašanja) stoga oprez. Međutim i drugi ljudi, ti koji tvrde da nas vole, moraju biti otvoreni, da ne kažem tolerantni prema našoj potrebi za promjenom. Ne trebaju nas doživljavati slugama koje će im vječno osiguravati postojanje nekog svojstva kojemu se dive, jer time osoba više ne ostvaruje svoje želje već robuje željama drugih, budući im stalno mora ugađati. Drugim riječima, okolina nas voli jedino ako potvrđujemo njihova očekivanja od nas. Dakle 3. razočaranje. Ono se javlja kada mi više ne ispunjavamo očekivanja osoba što su nas do tada podržavale. To znači neuspjeh jedino u slučaju ako mi želimo potvrditi očekivanja drugih, samo nismo dovoljno vješti. No je li pravo razočaranje ako kao Dylan želimo promijeniti muzički izričaj, dok okolina od nas želi da ostanemo isti? Ispada da ako se ne promijenimo robujemo mišljenju većine, no većina može reći da mi naprosto nismo imali vještinu izdržljivosti u zastupanju našeg stava i da smo podlegli iskušenju nekog trenda, izmanipulirani ili nešto treće. Drugim riječima nismo imali snagu karaktera. Čini mi se da se u navedenom slučaju okolina ponaša previše posesivno i ne dozvoljava svojoj voljenoj figuri osobni razvoj koji je dozvoljen drugim manje voljenim osobama. Što je apsurdno, jer ako se nekoga voli želi se toj osobi najbolje. No s druge strane njihova reakcija je bitna jer osobi (umjetniku, revolucionaru ili bilo kome drugog zanimanja) daje do znanja da ono što radi ne radi isključivo zbog sebe i da ljubav nije bezuvjetna. I kao što mi imamo slobodu promijeniti sebe drugi imaju slobodu zbog toga nas odbaciti. Međutim, ako vas netko voli samo zbog jednog svojstva, makar vas to svojstvo u određenom dijelu života definiralo, ne možemo reći da voli u jednakoj mjeri kao osoba koja vas voli zbog više svojstva i lakše će održati ljubav, čak i ako odbacite to esencijalno svojstvo. Osim toga, osoba koja se voli samo zbog jednog svojstva ima pritisak stalno iskazivati to svojstvo. Mora se ponovno dokazivati i uvijek su njezine radnje pod povečalom. A takav život je previše stresan i teško da bi se takav odnos mogao nazvati ljubavlju. Stoga, najbolje je slijediti svoje želje bez obzira na kritike, jer kritika nije usmjerena na naše nedostatke, nego se bavi nedostatkom osobe koja kritizira. |
16.11.2010., utorak
Artemesijanci
|
Kratka priča o kraju svijeta i novom naraštaju. Svi prozori su daskama prekriveni. One su čavlima zakucane. Žbuka pada sa zidova, praznovjerni mrmljaju. I sada kada se sve raspada opet se ne uklapam. Pomislim dok sam gledao siva lica prestrašenih ljudi oko sebe. Pa što radim tu. Ništa, donio sam im hranu, nakon toga opet se vraćam van. Iako je postignut konsenzus znanstvenika i religijskih vođa kako dolazi kraj svijeta, ja im ne vjerujem. Sve je jednako kao i prije godinu dana. Mirisi i priroda, samo nema ljudi. Ok znanstvenici kažu da će antimaterija progutat materiju, a vjernici kažu da je to gniev boga jer smo griješili. Imamo i new agere i ufologe koji kažu da su svemirske civilizacije odlučile uništiti ljudsku rasu jer predstavljamo prijetnju cjelokupnom svemiru. Koješta. Meni je svaki dan isti i kada bih se ufurao u priče ovih ljudi možda bih i ja zabrijao kao i oni. A oni već čuče po skloništima pola godine. I tamo se tresu od straha. Niti se ne peru niti održavaju bilo kakvu higijenu i odriču se svakog užitka. Ne, potpunuo su se prepustili propadanju. Čekaju taj dan smrti. Pa dobro i bez kraja svijeta smrt čeka svakog pojedinca, ali to ne znači da zato mora prekinuti svaku brigu o sebi i okolini i prestati uživati u lijepim stvarima. Barem su ljudi za vrijeme epidemija krajem srednjeg vijeka i u renesansi se prepuštali užitcima prirode, ali ovi ništa. Znanstvenici traže razloge zašto nas baš taj dan antimaterija nije pojela i dokazuju kako baš sutra hoće, ufolozi kanaliziraju poruke galaktičkog carstva a praznovjerni samo mrmljaju svoje molitve. Prekjučer su jednu djevojku optužili da je vještica. Jedva sam ih s još nekolicinom svojih kolega dostavljača zaustavio da je ne linčuju. Ali čak niti tada djevojka nije željela otići s nama. Strah je bio prevelik. Naime, čak i ako sumnjaju da će kraj svijeta doći, nekako su u ovoj izolaciji razvili strah od vanjskog svijeta, strah od prirode. Misle da se vani odjednom nakupilo divljih zvijeri. Ufolozi šire paniku o nekakvim raznim komandoskim jedinicama vanzemaljaca koji love ljude što se nisu skrili. Religiozni ta bića nazivaju demonima, a znanstvenici tvrde da vani postoje džepovi antimaterije nevidljivi ljudskom oko koji čovjeka naprosto dezintegriraju. Pouzdano vam mogu reći da toga vani nema, ali oni vjeruju i svakim danom u izolaciji strah im je sve veći. Stoga je i sve veće nepovjerenje prema nama, koji smo ostali vani. Misle da smo sklopili neki savez ili da smo roboti,ma već ovisno o grupi kojoj pripadaju. A mi smo samo dostavljači hrane. Neke obične maneštre od krumpira i sličnih pizdarija. Malo pašte, ali nikakvi specijaliteti. Na početku su u centrima kuhali neku finu klopu, tipa pohano meso, ali i oni su počeli razvijati panični strah i počeli su pripremati sve bljutaviju hranu. A normalno je da su oni razvili strah kada su i sami pripadali tim skupinama apokaliptičara, kako ih volim nazivati. Za posao dostavljača su se javili uglavnom oni koji su nekako bili imuni na taj strah ili nisu vjerovali u kraj svijeta ili ih jednostavno baš briga. A nakon prve godine izolacije osim dostave morali smo se početi baviti lovom Jer, kako su se svi povukli prestalo je s uzgojem životinja i mi ih sada ganjamo po šumama kopljima, lukovima i strijelama, a nađe se i pokoja puška. Onda to odnesemo u centar, tamo ovi spreme hranu i mi je dostavimo. Moram priznati da baš nešto ne uzgajamo voće i povrće. Beremo sa stabla i vadimo iz zemlje kako priroda sama stvori u skladu s njezinim ciklusima. Tražimo zabavu, a poljoprivreda je malo preozbiljna. Možda kada ostarimo. Sada samo dostava i lov, popračena pjesmom. Mnogo pjesama smo napravili i izmislili novi muzički žanr. Tako da sada jedini koji živimo vani smo mi veseli dostavljači lovci. U svom umu zaljubljenom u stare mitove ja nas nazivam djecom Hermesa i Artemide. Artemesijanci! (osim što je kombinacija imena dva božanstva ovo Art bi se odnosilo na našu sklonost pjesmi, a mesijanci, hehehehe, humoru). I kako stvari stoje mi ćemo naslijediti svijet. |
08.10.2010., petak
Preobrazba ribice prevoditelja u Levijatana strašnog
|
Ljudi vide isto, a tumače različito. Vlasti i religije žele biti univerzalni tumač (kao u SF filmovima univerzalni prevoditelj...tipa ribice u uhu u romanu Vodič za autostopere kroz galaksiju) kako bi kontrolirale ljude. Na kraju ribica u uhu postaje ideologija, od ribice nastaje Leviatan, divovska neman koja jede ljude koji ne žele da im netko drugi tumači stvarnost. Dok je prevoditelj još u tzv. fazi ribice, čak je i koristan. Primjerice, mudriji i iskusniji mogu ukazati drugima što je otrovno što nije, kako se lakše gradi, osnovne razlike između dobra i zla. Ali s vremenom se ta ribica goji, jer se ta učenja ne mijenjaju. Najčešće zbog jednostavnosti učenja gdje se čini jasna crta između dobar i zla, dobrih i loših ljudi, dobrog i lošeg činjenja,. To rezultira društvenim uređenjem na čijem vrhu su upravo tumači i zato ne žele da se dira u njihov rječnik. Nekada su to bili svećenici, danas su to menađeri raznih korporacija. Ne znanstvenici, jer ti menađeri plaćaju ili prijete znanstvenicima neka naštimavaju teorije koje pašu vrhu, tumačima, prevoditelju, Leviatanu. A ako se neki znanstvenik pobuni i poželi biti objektivan, Leviatan ga poždere (ipak nešto mora jesti). Mnogi će reći kako je možda spas u umjetnosti budući ona metaforama zamagljuje svoju pravu poruku i nekako iz prikrajka dopire do ljudi koji se onda bude i bune. Ima nešto u tome, ali koliko je korisno toliko0 je i loše. Korisno je jer se uspiju sakriti oko Levijatana, no loše je jer poruka nije jasna pa joj treba više vremena kako bi doprla do ljudi. No opet je loše jer i to je neka sama vrsta ribice prevoditelja stvarnosti, ipak dobra je jer je to još samo mala ribica, a ne i glomazni Levijatan. A da nastavim tu igru dobro loše, dobro je jer Levijatan umjetnike doživljava kao dvorske lude, pa čak i propušta nešto što je subverzivno jer mu je servirano kao zabava i može ga se nasmijati. No to ne znači da se Levijatanu treba ulagivati, jer koliko god je to dobra strategija za ubojstvo nemani iz prikrajka, osoba dolazi u situaciju u kojoj mora izdati neka svoja načela kako ne bi razotkrila svoje pravo lice. Na kraj, luksuz koji joj ponudi Levijatan može joj se i dopasti pa žrtvuje svoj karakter na oltaru komfora. A najveći trik Levijatana nije baš da nas uvjeri da ne postoji, već da nas uvjeri kako je njegovo tumačenje svijeta koje nam nameće, zapravo naše viđenje svijeta, čiju istinitost onda potvrđujemo time što se većina ljudi slaže sa nama. Iako ta većina zapravo vjeruje u laž i u nešto do čega nisu došli svojim umovanjem već pranjem mozga koje provode Levijatanovi činovnici u vladama, crkvama i udrugama, pa jasno i medijima. Dok onaj pojedinac koji svijet tumači na svoj način, biva proglašavan ludim ili neprijateljom države ili religije. Heretik, psihotik, terorist, smrdljiv gad i ološ propalica. Metoda micanja takve osobe iz društva koja ne zahtjeva nekog posrednika u tumačenju svijeta je raznolika, od srednjevjekovnog trpanja na brod luđaka kojeg prosljeduju drugom gradu (neka vrsta političkog azilanta) , preko javnog ismijavanja do jasno zatočeništva i ubojstva. A sve što je želio bilo je da sam može tumačiti stvarnost. Nikome niti nije želio nametnuti svoje mišljenje. Jer iako vidimo isto to tumačimo različito. Pa čak i ako netko kaže da ne vidimo isto i zato tumačimo različito ima pravo, samo neka ne zahtjeva da takvo viđenje svi usvoje. Netko će pitati "Pa dobro gjde je onda sigurnost?" Nje nikada nema (što potvrđuje teorija kaosa), ipak ono što može osigurati društvo od razaranja je empatija. |
