Whisky bar
To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. William Blake (1757-1827)16.05.2012., srijeda
John Buddha - Prolog
|
(Roman John Buddha dobiva nove stranice. Ovo je prolog romana, a dodiruje se i epske pjesme John Buddha u trenutku kada Sfinga i Johnny ulaze u spilju starog vrača :) Vrač nas je vodio preko planine obrasle travom i mahovinom. Na sivom nebu sunce se povlaćilo u noćnu kukuljicu ostavljajući za sobom samo narančasti vatreni prsten. Sfinga je letjela oko nas. Tjerala je vukove! A i ubila je par komada pa mi je od njihova krzna napravila ogrtač što me je štitio od hladnoće sumraka na vrhu planine. Kad ne bi tjerala vukove priključila bi se letu crnih orlova ili bi je vrač uvukao u neku retoričku igru. "Sfingo! Znaš li koje je prvo pravilo svakog puta?" zabrunda vrač "I najduži put započinje jednim korakom." vrckavo odgovori "Eeee, mnogi putevi i završe na prvom koraku ako se ne zna prvo pravilo." "A to je onda?" Sfinga nervozno zalepeta krilima "A to je onda ovako; svaki put je težak, ali ako se ne posustane kad' je najteže, noge te same počinju nositi i tada si nezaustavljiv!" napravi zadovoljnu grimasu "Do kada?" cinično upita Sfinga "Zauvijek!" odgovori vrač i zabije svoj hrastov štap u tlo. "Stigli smo na vrh, sada ćemo se spustiti prema mojoj spilji. Reci mi Sfingo, kako si me otkrila?" "Ja sam za to rođena." pjevajući uzvrati. "A zar bi me zbilja pojela da sam odbio ti pokazati put do spilje?" "Ha, za to sam pogotovo rođena!" usklike i svojim lavljim šapama prereže vrat vuku kojeg nisam ni primijetio da nas prati. Ja i vrač se zbunjeno pogledamo, a čopor nesretnog vuka počne oplakivati svog druga unisono zavijajući. Sfinga poleti prema njihovom skrovištu, a oni panično pobjegnu. Vrač se strese i polako se pribere pa nas povede nizbrdo. Bio je ogrnut medvjeđim krznom. Zapravo potpuno je ličio na medvjeda. Velika glava blia mu je prekrivena bradom i dugom smeđom rudlavom kosom. Imao je spor korak, ali kad je trebalo i pravo medvjeđe ubrzanje. Sreća što je sfinga letjela, inače ga nikad ne bi uhvatili. Dok smo se spuštali prema spilji smračilo se. Upalio sam fenjer i čim je zasvjetlio ugledao sam spilju starog vrača u daljini. Srebrno jezerce par borova i rupa u stijeni, a u rupi drvena kolibica. "Pa ti živiš u kolibi, a ne baš u spilji!" nasmijem se "E, moram se zaštititi od krvopija šišmiša. He, no budući je koliba u spilji ja živim u spilji isto koliko u kolibi. Dva u jednom!" namigne i ubrza korak. Kad smo došli do jezerca pet žabica je plivalo kolo, a jelen je pio vodu. Vrač upozori Sfingu neka ne naudi jelenu ili žabama inače ništa od razotkrivanja. Ona se namršti, ali posluša. Pri ulasku u kolibu pružao se drveni hodnik, na čijem kraju je stajala komoda s malim okruglim ispupčenim ogledalom. Noge su se same povukle prema njemu. Bilo me je strah pogledati se, ali baš taj strah je u sebi sadržavao neku radoznalost. Pogledam u ogledalo, a kad tamo...tri lica!!! Jedno normalno, drugo mudro, ali arogantno, pomalo bucmasto i treće ispijeno divlje što mi se cijelo vrijeme cerilo i prijetilo. Što sam dulje gledao zaboravio sam koje je moje pravo lice od ta tri. U svakom sam se mogao prepoznat, ali u isto vrijeme mi je bilo strano. Sasvim zbunjen panično na glas izgovorim: "Tko sam!?" "Ti si John Buddha."potapša me po ramenu stari vrač. "A ovo su tvoje ratničke boje." Oko čela mi zaveže neku crnu krutu traku što se nije presavijala poput pamuka ili svile. Također, po sebi je imala neke mutne prozirno crne sličice. "Plastika!" usklikne Sfinga "Celuloid." ispravi je vrač "908 života ratnika!" zadere se te zapleše svoj ples transa. Plesao je sve brže pjevajući frazu "Živite živote što su moj trans!" Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac ogledalo je upilo mene i Sfingu. "Tako ova priča započinje." zaključi vrač. |
02.05.2012., srijeda
Ključevi u šumi
|
Ključevi neobuzdano rastu u šumi iza paravana leptira i divljači potrebna je božanska intervencija da se otkriju potrebna je naivnost da ih se prihvati I kada otvorimo drevna vrata, iskonska svjetlost omamljuje nas |
29.04.2012., nedjelja
Metasmisao VI
|
Kilometri bez boja bradatog gurua što predvodi slijepu sljedbu uz planinski put Ispravnost ukazane namjere zna samo bradonja i promatrač sporog marša koji raspoznaje boje I ako uzvikne, hoće li uši progledati? Metasmisao V Metasmisao IV Metasmisao III Metasmisao II Metasmisao I |
28.04.2012., subota
Zen oranje
|
"Sad biste rekli da je očito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda!" Alan Watts - Što je Zen - Planetotopija , Zagreb 2008. str.31 Zen mudraci tvrde kako nas prošlost ne određuje, jer odnos između prošlosti i nas je kao između broda i brazde koju ostavlja. Dakle prošlost stvaramo u sadašnjem trenutku i ona je ostavština (ili ako želimo biti više pozitivistički nastrojeni) nus pojava naših aktualnih djela. Prema tome bi svaka povijesna ili psihoanalitička objašnjenja sadašnjih događaja bila pogrešna, budući da prema zen tumačenju mi djelujemo isključivo na momentalni poriv, a način na koji djelujemo ovisi o tome kako smo građeni, jesmo li veći ili manji brod , pa nam je brazda dublja ili plića. Međutim čini mi se da bi jasnija i ispravnija bila analogija sa plugom. Poput situacije s brodom brazda će biti dublja (i značajnija) ako je plug oštriji, željezni a ne drveni i ostala svojstva koja možete zamisliti. ALI!! Ako orač vidi da mu brazda nije dovoljo duboka ili je pak preduboka, naostrit će plug ilipromijeniti kut oranja i što već. Poanta, razlika je u tome što kod analogije s plugom mi ipak prosuđujemo naše prošle radnje i na temlju njih se prilagođavamo budućnosti, dok kod zen analogije s brodom bi trebali stvari samo prepuštati svom tijeku i ne obazirati se na prošlost. Jer, dubina brazde koju čini brod nije bitna u neko smislu preživljavanja, dok je dubina brazde kod oranja bitna jer urod ovisi o tome. Hoćel' bit hrane ili ne, a o hrani ovisi ljudski opstanak! Ovo pišem iz razloga jer sam čitao knjigu od Alan Wattsa "Što je to Zen" i on je tamo iznio navedeni argument. Argument mi se učinio vrlo uvjerljiv, međutim meditirajući o njemu spoznah da naš ljudski život ipak više podsjeća na oranje nego na plovidbu, iako bi bilo ljepše da je obrnuto. No možda je to ono biblijsko prokletsvo da ćemo svoj život ostvarivati kroz znoj, krv i suze, kao što orač čini. A razlog tome je upravo naša svjesnost. Mi ne živimo mehanički već o svakoj situaciji promišljamo. Upravo to promišljanje o danoj situaciji je razlog naše slobodne volje (ili je naša slobodna volja razlog promišljanja-tema za neki drugi tekst). I onda, ako je brazda preplitka - naoštri plug, upregni još jednog bika, popij kriglu pive i zaori, pa će rezultat pokazati jesi li bio u pravu, ako ne, traži novi način za poboljšanje rezultata. Popravi se, izmijeni se, kako bi budućnost bila bolja. A to znači vježbanje raznih vještina (čime se već bavimo u životu i koje pogodoju društvu ili pak, ono neizrecivo, ali ipak moguće, da mi našim djelima izmjenimo okolnosti), Ne bih želio da me se krivo shvati, smatram da je zen pogled na stvarnost-sve je sada-najispravniji od svih filozofskih škola, ali ja sam našao manjkavost, no to je samo dio mog puta, dok netko drugi vjerojatno putuje različitom stazom. Manjkavost se sastoji u nekakvom konformizmu koji izvre iz te filozofije, iako je tanka granica između konformizma i samospoznatog ponašanja. I jedan i drugi klize kao što oštri nož prodire kroz putar ili kruh ili nešto treće. |
27.03.2012., utorak
Pomorska
|
Ajmo! Prvim svjetlom! Zaplovimo! Prema horizontu Vječnom idealu Težnji svakog puta Ukroti vjetar! Razapni jedra! Zaplovimo! Prema horizontu Vječnom idealu Težnji svakog puta |
09.02.2012., četvrtak
HARMONIJA MOGUĆIH SVJETOVA
|
Stigla je moja muzika iz budućnosti Skladat ću je tada Sada je izvodim Putuje lucidnim snom kroz vječnu jeku pjesme vizija Vremeplov sazdan od tonova Harmonija mogućih svjetova Mnogih verzija jedne biti Zvuk svemira |
04.01.2012., srijeda
Melancholia i Tristanov akord
|
Slijedi osvrt na najdraži mi film 2011. godine. Uvertira iz Wagnerove opere Tristan i Izolda je muzička pozadina prologa filma Melancholia redatelja Larsa von Triera. Ta Wagnerova uvertira je poznata u povijesti glazbe po tzv "Tristanovom akordu" čija konstrukcija je u suprotnosti sa dotadašnjim učenjima glazbene teorije. Pa kao što je Tristanov akord razorio dotadašnju muzičku harmoniju, tako on na početku filma prati kretanje lijepog ali destruktivnog planeta Melancholia koji svojim dolaskom u sunčev sustav i razaranjem Zemlje razara harmoniju sfera, božansku muziku. Naime, prema teoriji harmonije sfera svaki planet proizvodi svoj ton i svi planeti u sunčevom sustavu su u suglasju i čine akord, ali Tristanov akord, odnosno planet Melancholia sve to razara. Tu je jasna paralela između te uvertire koja je jedina muzika u filmu (osim svirke benda na svadbi) planeta Melancholia i lijepe ali destruktivne Justin. Lik Justin ima istu ulogu kao Wagnerova muzika i planet, ona razara tradicionalnu društvenu harmoniju. Uništava svoj brak na isti dan kada ga je sklopila, uništava i trud svoje sestre koja je cijelu svadbu organizirala, daje otkaz u firmi... I sve to je učinila jedino stoga što je depresivna ili melankolična. Dakle bez nekog praktičnog razloga, već naprosto manifestira svoju lijepu ali destruktivnu prirodu. Popout planeta koji ne bira svoju putanju već je njome predodeđen da razori zemlju, tako i Justin ne bira uništenje svega oko sebe, već je na neki način predodređena da to učini. Navedene paralele između destruktivne muzike, planeta i osobe su mi najfascinantniji dio filma, destrukcija je prikazana muzički (nazovimo metafizički), makrokozmički (iz božije perspektive ili vizualni sudar planeta) i mikrokozmički (kroz ljudsku dramu na planetu Zemlji). Zadovoljen alkemijski princip kako gore, tako dolje, ali o tome još malo detaljnije na kraju teksta. Drugi aspekt filma je odnos između sestara odnosno razarajućeg (Justine) i konstruktivnog (Claire)principa. U trenucima dok još vlada društveni sklad, Justine se ponaša neurotično i pada u tešku depresiju, dok njezina sestra radi sve kako bi je stabilizirala i očuvala društveni sklad. Claire ima stabilan brak te radi sve na održavanju starog poretka, to jest harmonije. No, što se planet Melancholia više približava zemlji, planet koji narušava sklad, Claire postaje sve neurotičnija, dok se Justine malo po malo stabilizira. Na neki način razaranje zemlje je ostvarenje životnog smisla Justine (njezine esencije koja ju determinira na razaranje) prema kojoj je sav život zao. S druge strane Claire je stava kako je sav život dobar i razaranjem starog poretka odnosno približavanjem planeta, ona počinje gubiti svoj smisao života, budući se njezina konstruktivna esencija koja ju determinira u takvoj situaciji više ne može ostvariti (a čija može, pa Justinina i sličnih melankolika). Naime u filmu nam je Claire prikazana kao osoba koja je privržena obitelji i time na neki način se brine za budućnost ljudske rase nastavak i rast života, dok Justine sve to mrzi. Ipak, najveći negativac filma nije niti destrukcija, niti depresija već znanost. Znanost je utjelovljena u liku Claireinog muža astronoma. On je sebično uvjeren u nepogrešivost svemoguće znanosti (dakle još jedna vrsta stare harmonije) i uvjerava ženu kako planet neće udariti u zemlju. Čak joj na neki pomalo inkvizitorski način brani pristup internetu i stranicama što najavljuju sudar. No kada se njegove kalkulacije pokažu pogrešnima on sebično uzima sebi život bez najave ženi i time joj pojačava napad panike i ne pruža nimalo utjehe. Kao sama znanost, ne smije joj se nikad proturječiti, a kada se pokaže pogrešnom samo nestane kao da nikada njezina pravila nisu postojala ostavljajući nas još manje sigurnima. Treći aspekt filma, smrtnost! Kao što postoji paralela u značenju planeta, muzike i Justine tako pri kraju filma Justine izjavljuje kako ona ima uvid u budućnost i da je to saznanje destrukcije bio razlog njezine depresije. Naime ona je prije svih znala kako je cijela ljudska igra oko obitelji i brige za budućnost farsa jer je kraj neminovan. Dakle, tu možemo povući paralelu sa našom svijesti o smrti. Znači li to ako znamo da smo smrtni da onda moramo od svega odustati? Ili je samo konačnu spoznaju o neminovnom udaru planeta Justine dočekala kao savršen razlog da opravda, racionalizira svoje ponašanje? Time je po prvi put, našavši stvar sličnu njoj (famozni planet koji je u isto vrijeme lijep ali i destruktivan) našla svoj smiraj. Na taj način je prestala biti depresivna i čak pružila simboličko sklonište svojoj obitelji neposredno pred udar u formi šatora od suhih grana. Četvrti aspekt filma se bavi time da život raste od učenja iz prošlosti i brige i pripreme za budućnost. Život se tiče održavanja svakodnevnih stvari kroz planiranje dok je destrukcija stvar trenutka. Stoga imamo Claire kao osobu koja zna što radi i uspješno prikriva emocije, dok Justine radi sve što joj prvo padne na pamet. Mislim da ovaj dio nije potrebno dalje obrazlagati. I konačni aspekt filma, Sublime ili uzvišeno! Planet i muzika i Justine su u isto vrijeme lijepi ali destruktivni (zastrašujući) u svojoj pojavi i radnjama. Time nam se ukazuje koliko je ljudska egzistencija i kreacija mala u odnosu na cjelokupni svemir (naime trenutak doživljaja uzvišenog je onaj kada smo suočeni s nečim monumentalnim što nas u isti tren fascinira ali i straši jer smo nemoćni prema moći tog predmeta divljenja). Najbolji prikaz uzvišenog nam je dat na samom početku filma kada sudar Melancholije i Zemlje gledamo iz tzv. Božje perspektive. No kada uđemo nastavkom filma u mikro razinu, kada se uživimo u ljudske odnose doživljavamo našu svakodnevnu dramu i borbu za opstanak. Suosjećamo se sa ljudima! Suosjećamo se s Claire koja gubi sve za što je živjela, obitelj, vrt, životinje itd i na neki način mrzimo bahatu Justine i planet Melancholiu unatoč svoj njihovoj ljepoti. Naime Justine i planet donose kraj naše sigurnosti a to je postojanje ljudske rase, nešto što smo samim rođenjem doživljavali samorazumljivim. Ali kada izađemo iz tog mikrokozmičkog razmišljanja shvaćamo krhkost naše egzistencije ne samo kao pojedinca već rase. Uglavnom čini mi se da se cijeli film bavi trenutkom kada izgubimo oslonac, kada izgubimo vjeru u nešto što nas je definiralo. Kao da nam autor na neki ultra estetički način želi reći "ne prihvačajmo stvari zdravo za gotovo, sumnjajmo u sve". Recimo tako. Osim toga, kao što sam naveo na početku, budući da von Trier uspostavlja paralelu između muzike, planeta i Justine, čime zadovoljava alkemijski princip kako je gore, tako je dolje, možda želi reći da se prilikom tog sudara dešava nekakva transmutacija, pretvaranja ljudske rase, kao nekog nerazvijenog metala u onaj najplemenitiji, zlato. Sad me sve vodi da zaključim riječima "ne znaš što imaš dok ne izgubi" jer tek gubitkom shvaćamo koliko su naša djela važna, unatoč smrtnosti. Ali to je samo jedan od aspekta ovog slojevitog filma čija je najveća vrijednost po meni veza između razarajućeg Tristanovog akorda i planeta. I samo ta veza je već estetsko savršenstvo, a ovo drugo su sve ukrasi ljudske drame. |
23.12.2011., petak
a mol
|
Ovo je pjesma mog sastava Eksplozija. Crteži su opet od Damira Steinfla iz opusa John Buddha te fotke sa ovoljetnih svirki benda. |
18.12.2011., nedjelja
ANTIEKSPERTIZAM
|
"Ogni citta riceve la sua forma del deserto a cui si oppone" (Svaki grad dobiva svoju formu od pustinje kojoj se odupire) – Italo Calvino – Nevidljivi gradovi U ovom tekstu iznjet ću nekoliko svojih teza protiv Ekspertizma. Teorije koja kaže kako nad nama trebaju vladati strućnjaci i posljedice toga, koju zastupnici teorije prihvaćaju, kako ljudi moraju bespogovorno vjerovati ekspertima, jer su ovi, jeli stručnjaci, odn. Eksperti (što je već totalno krivo budući se radi o cirkularnom argumentu i eto ga moj prvi prigovor!). A sad sljedeći, čovjek gubi svoje ja jer prestaje razmišljati. Zamislimo da u svim ministarstvima sjede pravcati eksperti i da ne žele prevariti ljude, već žele najbolje za njih, kako bi onda čovjek nad kojim se vlada uopće mogao razmišljati, prepustio bi se slijepo potezima vlasti i mozak bi mu zakržljao. Netko će reći da bi mogao se prepustiti slušanju muzike, sađenju vrta ili igranju nogometa, međutim i dalje bi bio jedan pasivni promatrač života bez svojih stavova i vizija kako bi društvo trebalo izgledati. Sretni magarac! A to je samo u slučaju da su eksperti iskreni, što oni uglavnom nisu. Zamislimo da se jedan dan eksperti predomisle i ne žele više biti iskreni, a znaju da su kreirali rasu sretnih magaraca koji im slijepo vjeruju, te ih odluče izrabljivati pod izgovorom da je takvo izrabljivanje korisno za ljude. Ništa ih neće zaustaviti, jer su do tada stručnjaci bili savršeni i sve točno predviđali, planovi su im se ostvarili, pa ljudi misle zašto ne bi i dalje. E ovaj put je ono što predstavljaju ljudima laž, samo da bi se oni kao vladari okoristili. Drugim riječima, pojedinac koji ne promišlja o društvu i svojoj poziciji unutar tog i takvog društva podložan je manipulaciji, a ako se vladajućima slijepo vjeruje iz razloga što su stručnjaci, prostor za manipulaciju je još veći! Oni su u poziciji da ljudima predstave laž kao istinu bez straha da će ih ovi otkriti u prevari, tako da jedan dan možete biti prijatelj s jednom zemljom, a sutradan ste u ratu čiji uzroci sežu stotinama godina prije i nikada niste gajili prijateljske odnose s tom zemljom itd. (slično ratovima i promjenama saveznika u Orwellovoj knjizi 1984.) Dodatni problem je što sve više intelektualaca podržava ovakav sustave, te se u školama uči i postaje gotovo pa načelo zdravog razuma da je bolje poslušati naredbu ili uputstvo stručnjaka, nego do nekog rješenja doći vlastitim razmišljanjem. Naime, intelektualci smatraju kako će se okoristiti takvim sustavom vladavine, jer oni su školovani i stručni te su ta vladajuća dobro plaćena mjesta namijenjena njima, a još kada tamo dobiju odobrenje za manipulaciju ljudima i upravljanje njihovim sudbinama njihovoj sreći nema kraja. No zaboravljaju kako ne mogu biti svi na vrhu, pa i među njima samima dolazi do sukoba, što će biti problem moje iduće kritike ekspertizma, no o tome malo kasnije. Problem je što takvim zalaganjem za ekspertizam se negira sloboda ljudi, prvo na izbor, mišljenje, jer onaj tko ne razmišlja u skladu sa vladajućom dogmom stručnjaka, biva ismijan, proglašen ludim ili naprosto marginaliziran. Stoga preporuka ljudima, prakticirajte svoje pravo na sumnju, kritiku i stvaranje i iznošenje vlastitih teorija! Treba biti skeptičan prema svemu što se nudi kao zadnji krik znanstvene, kulturne ili ekonomske mode u suprotnom eskperti neće se suzdržavati u prevari. Čisti primjer je kako ekonomski eksperti MMF-a ekonomski teorijama razvoja zapravo pljačkaju i uništavaju države, a na svoju korist i onda pokupuju prirodne resurse, privatiziraju i novac više nije od zajednice, već od MMF eksperata. Također, nije samo problem u laganj, eksperti mogu sakriti napredno znanje i djeliti ga samo unutar svoje kaste, dok ljudima nude znanost stotinu godina zastrajelu. Dakle, kritizirajte, jer sama kritika vas definira kao osobu. Naime kada utvrditi što vam se ne sviđa, što smatrate da nije istina, redukcijom ste se rješili nepotrebnogg smeća i tada počinjete razvijati svoje viđenje svijeta, svojim razmišljanjem, postajete aktivni sudionik života, a ne samo pasivni promatrač, kao netko tko kaže da voli sport, a ljubav prema sportu se svodi na sjedenju u fotelji i gledanju utakmica. Ili kako bi rekao Italo Calvino "Ogni citta riceve la sua forma del deserto a cui si oppone" (Svaki grad dobiva svoju formu od pustinje kojoj se odupire). Zatim sljedi problem nametanja jednoumlja, jedne istine. Naime, kako sam već napisao i među samim eksperitima dolazi do sukoba i imamo raznih škola i viđenja svijeta, te kad jedan ekspert zasjedne na mjesto koje mu omogućuje zapošljavanje drugih, on će zaposliti one koji imaju slično mišljenje ili isto kao on. Dog će drugu školu ismijati i sve većem broju svojih istomišljenika potpuno je potisnuti. Time se gubi pluralizam mišljenja i ne zahvaća se cjelokupna slika svijeta, što dovodi do loše vladavine, čak i ako eksperti ne žele manipulirati ljudim.. Pa iz ovoga slijedi moj četvrti prigovor ekspertizmu, ne vidi se šuma od drveća! Dakle, čak i da su iskreni eksperti znaju samo svoje područje, a napretkom znanosti ekspertiza se sužava. Time stručnjak za subatomske čestice, nema pojma o biologijiji ili nećem drugom, osim ako mu to nije hobi. Stoga im je potrebna kritika i reakcija i sugestija (tu ulaze vaše teorije i subjektivna percepcija i interpretacija stvarnosti) ljudi kako bi shvatili širu sliku svijeta nego što im njihova ekspertiza dozvoljava. U suprotnom bi ušli u svoje metasfere i sva njihova promišljanja bi se bavila, recimo ovako" problemima o problemu ili sama sobom, i ne bi imala nikakav utjecaj na stvarnost i takva vlast bi nužno propala ili bi se trebala spasiti ponovno manipulacijom, budući su ljudi, davši povjerenje stručnjacima, prestali i zaboravili razmišljati. I posljednji prigovor je taj da ekspertizam uništava demokraciju. Iako je danas demokracija postala samo dekor, jedan od razloga je upravo porast podrške ekspertizmu iodustajanje mnogih ljudi od vlastita razmišljanja, za daljni opstanak ljudske rase nužna je raznolikost mišljenja i mogućnost da svatko može odlučivati o svom društvu. Sad neću ulaziti u najbolje demokratsko uređenje jel to pralamentarna ili neposredna ili neka drugačija demokracija, već su samo osvrnuti kako ekspertizam uništava demokraciju. A prigovor je zapravo jednostavan, eksperti na koncu ne žele dati ljudima pravo odlučivanja o društvu (pravo glasa) iz razloga što su sebe proglasili stručnijima pametnijima) da odrede tko je sposoban voditi državu. Neka su ti eksperti bili vijeće staraca, mudraca, danas se svodi na one koji imaju najviše moći, već spomenuti MMF i ostale velike ekonomske institucije i korporacije, tako su Italiji i Grčkoj nametnuli premijere koje narod nije izabrao. Zato mislite, kritizirajte i stvarajte! PS - ovo je pjesma David Bowiea s albuma The Man Who Sold The World. Radi se o superračunalu koga su nazvali Molitva (prayer) koje je donosilo sve odluke o društvu umjesto ljudi. Na kraju je njegova logika rekla da je ljude najbolje ubiti, a sami ljudi, navikli na "mudre" odluke Molitve se nisu znali i mogli pobuniti |
08.12.2011., četvrtak
Tamni osvit crnog sunca
|
Zjenica svijeta plamen želja objesni užitak stvara Tamni osvit crnog sunca koji budi more duša Izlazeća zvijezda danas voli sjenu ludila dotaći Tamni plamen crnog sunca kojim gori želja bića |
25.11.2011., petak
Buka je bolja od muzike
|
Još jedna od mojih kreacija. Ime govori sve! Nadam se da ćete uživati. (za crteže opet zaslužan moj drug Damir Steinfl, muzičari Damir Tomić - bubanj , Vedran Vučković - bas, i ja na gitari i glasu - fotografija je od famoznog Barufe pojačala) |
09.11.2011., srijeda
Luciferovo slijepo oko
|
Find more artists like Ventil inc. at Myspace Music Spustio sam se u grad da vidim Luciferovo, slijepo oko Neonska svjetla mute ulicu i svi ljudi su šareni! Lica luče znoj Usta govore vinom Smrdi crveni obraz, iskrivljen u mlohavi smijeh Tišinom čuvat ću si zube jer spustio sam se u grad da vidim Luciferovo SLIJEPO OKO!!! A da li demoni imaju slijepo crijevo? Parfemi loše skrivaju svinje! Od kud ljetu toliko neukusa? Spustivši se u grad.... ...vidjeh slijepog đavla vidjeh slijepog đavla vidjeh slijepog đavla NA OBA OKA!!! Jeeee, spustio sam se u grad da vidim Luciferovo slijepo oko! Jeeee, spustio sam se u grad da vidim Luciferovo... slijepo oko SLIJEPO OKO!!!!!!!! |
16.10.2011., nedjelja
Monumentalni dan
|
Ponekad se dani čine tako čudnima u tolikoj mjeri da te ništa ne bi iznenadilo ili začudilo. Ne toliko kao invazija NATO saveza ili Rusa, već da sretneš vanzemaljca dok se šećeš, a on na tvoj pozdrav podigne šešir . Sve što je čudno postaje normalno u doživljaju iako je i dalje spoznato kao neobično, nesvakidašnje, nenormalno. I kao, vanzemaljac ti da ključeve od njegova letećeg tanjura, a ti kažeš "Ne hvala." jer je tvoj leteći lonac brži. I onda uđeš u leteći lonac i poletiš. Lasernim topovima u polju meteora između Zemlje i Marsa upucaš letećeg špageti monstruma i spremiš njegove ostatke da ih pokažeš Richard Dawkinsu i da mu kažeš "He, he si sretan sada ti bogomršce jedan!" Nakon što ga je tvoje djelovanje tužnog natjeralo u kut skuhaš te špagete da biš imao što za jesti dok na nebu gledaš sukob demona i anđela, al se ne kladiš jer i ako je čudan dan i dalje ti je kockanje glupo i jasno, ništa čudno. Punog trbuha od letećeg špageti nanana, shvatiš da je ambrozija Coca-Cola i jasno ti je da su korporacije dio Iluminatske zavjere jer su drevnim bogovima maznuli recept i komercijalizirali ga, ali budući je postao komercijalan proizvod izgubio je svojstva regeneracije. Kažeš na to "Jebi ga." da bi se upravo radi toga što se izgovorio ispred tebe stvorila žena tvog života koja te pojebe. Na ulici jasno, ali nikome to ne smeta, ni njoj, a ponajmanje tebi. Svršivši tisuću puta odeš do kioska i shvatiš....a šta, ništa! Kreneš dalje munja te pogodi i ti postaneš Flash Gordon, materijaliziraš se na nekom planetu u udaljenoj galaksiji i herojskim djelima spasiš potčinjeno domicilno stanovništvo od kozmičkog tiranina. I onda ti postaneš tiranin i zajebavaš se. Nakon nekog vremena kažeš dosta mi je i pustiš Beatlese na gramofonu, a oni trće po ploći da ih igla ne prepolovi. "Ah, mladost ludost."misliš u sebi a misao se emanira u formi jazavca koji te usmjeri prema mjestu gdje se nalaze odgovori na vječna pitanja. Kad pročitaš odgovore pitaš se kako sam prije toga nisi došao do tog zaključka i to prvo čuđenje te vrati nazad iz monumentalnog dana ponovno u svijet gdje se svi svemu čude. (Inspirirano jednim od monumentalnih dana i pjesmom Neil Younga "Ride my Llama") |
28.09.2011., srijeda
Anthrax - Worship Music
|
Nakon dvadeset i jedne godine kada je izašao album ’Peristance of Time’ sastav Anthrax je izdao novi album sa pjevačem Joey Belladonnom. Album se zove ’Worship Music’ i bio je spreman za izlazak prije dvije godine kada je iza mikrofona stajao Dan Nelson, čovjek koji je odigrao epizodnu ulogu u skoro trideset godišnjoj povijesti Anthraxa i s kojim se članovi benda nisu najbolje razišli. Iako su Anthraxi prvo željeli uključiti kao vokala Johna Busha koji je zamijenio Belledonnu 1992. godine, on je odbio poziv. No nakon preslušanog albuma čini se da je tzv. ”spas u zadnji čas” ili ”posljednja slamka” ili neka slična fraza postao pun pogodak, budući je bendu povratio izgubljeni identitet. Naime, iako su s Bushom snimili odličan album ’Sound of White Nosie’ i još nekoliko vrlodobrih albuma, upravo je Belladonnin visoki, melodiozni glas razlikovao Anthraxe od ostalih Thrash metal bendova, gdje su pjevači ili pjevali u srednjem registru ili prijeteće režali ili visoko vrištali, ali bez melodije i kontrole glasa. Bush naprosto nije mogao hvatati Belladonnine visoke harme. I sad se Joey vratio i bend se vratio iz mrtvih snimivši upravo takav melodiozan thrash metal album. Pa krenimo sa seciranje ’Worship musica’... Album otvara Twin Peakovski instrumental ’Worship’. Referiranje na Twin Peaks nije nikakva novost za Anthraxe, budući su na spomenutom albumu ’Sound of White Noise’ snimili laganicu ’Black Lodge’, koja je očito inspririrana Lynchovim remekdjelom. Iz napete atmosfere nas prene tzv. Blast beat bubnjara Charlia Benantea i kreće rasturaljka ’Earth on Hell’. Pjesma je ugrubo rečeno podijeljena u dva ritmička dijela, ultra brzi i nastonirani umjereni na refrenu. Time pjesma ne gubi ništa od žeštine, nego još dodatno pojačava energiju što, ako se prepustite, dovodi do toga da se tijelo nekontrolirano trza kao u nekom voodoo transu, a kad prođe broje se modrice. Dakle, otvaranje albuma nije moglo biti bolje, Twin Peaks, thrash i nastonirani groove. Slijedi nam pjesma ’The Devil You Know’, koja je pravi Heavy Metal hit. Zapaljivi refren, melodični heavy rifovi, prava za skakutanje i pjevušenje. Totalni radijski ili TV hit, ipak budući znamo kako je medijima samo u interesu zaglupljivat ljude šopajući ih smećem, jasno nam je da će Anthraxi samo čudom dospjeti na neki mainstream medij, ali takvi mediji su već skoro svi propali, pa je zvati ih mainstreamom sada samo riječ iscrpljena od svog značenja. Ukratko, prava poezija. Nakon ovog hita, slijedi nam još jedan ’Fight Them Till You Can’ što je prva stvar koju je bend pustio na opticaj preko interneta i jasno je zašto. Upravo ta pjesma najbolje odražava izgubljeni (sada pronađeni) identitet sastava, thrash metal i melodijsko visoko pjevanje. A kako se tekstualno radi o sukobu sa zombijima, teško je ovu pjesmu ne zavoliti. Meni možda najdraža na albumu, iako joj je opaki konkurent ’Earth on Hell’. Opaska, glavni riff neodoljivo baca na voklanu melodiju pjesme ’Gridlock’ s albuma ’Persistance of Time’, ali to je ipak njihova pjesma. Nakon ovakvog furioznog početka, album se usporava. Stižu nam akustične gitare, violončela i slične fensi stvari za epske pjesme. Prva od epskih je ’I’m Alive’, intro na akustarama, Maidenovski lijepa pjesma za mlađe generacije odgojene na videoigricama sa zmajevima, amazonkama, zlim volšebnicima i barbarima. Iako riječi vjerojatno nisu DnD, filing pjesme je takav, a tu se spominju neki demoni i valjda se odnosi na one prave Azazele &co., a ne na alkohol i druge opijate. Slijedi kratki instrumentalčić ’Hymn 1’ s nekakvom zvonjavom i violončelima (koje je sastav već upotrjebio na starom klasiku ’Be All End All’ s albuma ’State of Euphoria’). To je uvod za još jednu epsku pjesmu ’The End’, koju su članovi benda posvetili metal legendama Ronnie James Diou i Dimebag Darrellu. Napomenimo kako je gitarista Anthraxa Scott Ian izjavio da mu je to najdraža pjesma koju je ikada napravio. Pjesma ima emotivni refren, a čak niti nema toliko akustike već se radi o nabrijanoj pjesmi srednjeg tempa, s jakim refrenom, a Beladonna svojim izvrsnim vokalom vodi tu pjesmu sigurno do velikog finala, dok gitare pršte u tercama. Nakon epskih stvari vraćamo se Thrashu pjesmom ’The Giant’ koju su mnogi fanovi po raznim forumima već istakli za jednu od najboljih stvari na albumu. Po strukturi slična je uvodnoj ’Earth on Hell’, znaći kontrasti između speed žestine i goove težine, ali agresivno od početka do kraja. Posebno me u ovoj stvari oduševljava bubnjanje, i precizni rezovi na gitarama, savršeno aranžirano. Ponovno imamo kratki instrumentalčić, ’Hymn 2’ (što oće reći solo na dobošu) koji nas uvodi u pjesmu ’Judas Priest’. Dakle kako samo ime kaže pjesma je inspirirana legendarnim britanskim metal bendom i posjeduje te karakteristike, melodičnu međuigru gitara, ali na kraju krajeva glavni riff je tipčan Anthraxovski disonantni ribež. Pjesma ’Crawl’ je zapravo grunge stvar, hibrid između Soundgardena i Alice in Chains. Pjesma je dobra, ali odskače od uber metal filinga albuma. No moguće da postane jedna od onih stvari koje zavolite tek godinu dana nakon slušanja albuma i od tada vam postaje najdraža, ali da bih to znao moram pričekati još godinu dana i u to vrijeme tu i tamo baciti uho na ’Worship Music’, no sudeći po iznimnoj kvaliteti albuma to neće biti težak i neugodan zadatak. Uvodni riff za sljedeću pjesmu ’The Constant’ neodoljivo podsjeća na Panteru, no refren je pravi Anthraxovski iz faze ’Sound of White Noise’ (pjesma ’Potters Field’), ali ovaj put sa Joeyem na vokalu, a tu i tamo se ubace dvanaestica akustare kako bi popunile harme. Lijepa groove metal pjesma. I za kraj je ostavljena još jedna grooviana, kostolomac ’Revolution Screams’. Kao što sam spomenuo radi se o uber metal albumu koji ponovno vraća snagu Anthraxu ponajviše zbog izvrsne vokalne izvedbe Joeya Belladonne i savršeno aranžiranih pjesama. Jedina zamjerka albumu je dinamička struktura istog ili drugim riječima, ono kako su pjesme posložene. Naime na samom početku albuma su najbrže stvari, odnosno thrash metal, dok drugi dio čine epske heavy i groove metal kompozicije pa se gubi onaj početni udar. No s druge strane svaka pojedina pjesma je potencijalni hit (ako ta riječ u današnjem vremenu išta znači, budući su svi današnji hitovi samo isforsirani proizvodi diskografske mafije). Možda bolje reći ’All Killer, no Filler!’. |
12.09.2011., ponedjeljak
Tarot karte
|
(Invokacija za Epsku pjesmu John Buddha) Okreću se Tarot karte Tarot karte Kao salta ludog pajaca ludog pajaca Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Vračara vadi mladog ludu mladog ludu, Johna Buddhu Mlad i lud kao naš svijet on je taj što čini naš svijet Svjetina je sva na trgu slavi se život Putenim plesom smrti Kraljica je izašla vani i mač i vino Pustinjak što bijaše vitez bijaše on Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta Ratnik sad okreće kartu nespokoj ga bilježi Đavo mu se sa stola smiješi stari drug ratova Sigurno je nesigurno Eros i Smrt Bogovi našeg svijeta Muzika: Ventil Inc. - Srebrni Pištolj Find more artists like Ventil inc. at Myspace Music |
